Roboti stječu sve veći utjecaj na naše svakodnevne živote. Iako u dnevnim rutinama to možda nije toliko razvidno, njihov je neizravni utjecaj na razvoj društva neprikosnoven. A da je ovo područje, kad se postavi kao društveno-političko pitanje, konceptualno pravno nerazrađeno i potpuno otvoreno slobodnom i nereguliranom, pa tako i neopresiranom razvoju, postalo je potpuno jasno nakon ovotjedne rasprave na temu robotike u Europskom parlamentu.
Pitanje smjera i cilja tehnološkog razvoja razmatrano je u Europskom parlamentu iz perspektive općih društvenih vrijednosti ali na sasvim oprimjerenim razinama, kroz pitanja budućnosti industrijalizacije, razvoja radnih odnosa, pitanja pravne odgovornosti za djela koja bi u budućnosti mogli počiniti samosvjesni roboti itd…
Ljevica vs. desnica
Očekivano, rasprava se polarizirala na konzervativnu desnicu te tzv. etičke argumente koje je jasno objasnila hrvatska desničarska zastupnica Marijana Petir zatraživši ukidanje amandmana kojim se tražilo stvaranje posebnog dugoročnog pravnog statusa za robote jer, kako je kazala “pravo proizlazi iz života, roboti su proizvod ljudskog uma i ljudskih ruku, ali su objekti – strojevi, a ne osobe, u njima nema života, roboti nemaju dušu i ne možemo im dati status elektroničke osobe. Ljude i robote ne možemo staviti na istu razinu”. Problem s ovom argumentacijskom linijom leži u tome što ne adresira društvene probleme koje robotizacija proizvodi.
S druge strane rasprave, nalazili su se argumenti ljevice fokusirani na radnopravna i socijalna pitanja niskokvalificiranog dijela radničke kao prve na udaru ove “četvrte” industrijske revolucije. Ona sve bržim tempom čini izlišnom ljudsku radnu snagu u industrijama koje su dosad zapošljavale najveće mase niskokvalificiranih radnika poput automobilske, strojarske i građevinske industrije (3D printeri). Mainstream ljevica napokon je, za promjenu, reagirala pravovremeno pa time i proaktivno, umjesto kasno i reaktivno, dok su socioekonomski problemi koje će robotizacija nužno proizvesti još u povojima, pa ih se može pravovremeno i spriječiti te time izbjeći buduće socijalne nemire i krize. Upravo činjenica da se radi o još uvijek itekako sivoj zoni o kojoj malo tko zna što bi točno mislio (a rasprave u javnosti na ove teme uglavnom se vode u stručnim i akademskim krugovima i s obzirom na poticanja STEM znanosti) omogućila je, usprkos konačnom porazu, dobru prođu lijevih stavova u konzervativnom parlamentu.
Pravovremena reakcija
Prijedlog ljevice naime nije prošao, ali sa svega 34 glasa manje (286 zastupnika glasalo je za prijedlog, 328 je bilo protiv, uz 8 suzdržanih). Radilo se o izazovnom univerzalnom temeljnom dohotku s kojim mainstream politika sve više koketira, pa tako Finska trenutno provodi eksperiment na ovu temu (2000 građana prima od države beuzvjetnih 560 eura mjesečno, isti iznos koji od finskog zavoda za zapošljavanje primaju i nezaposleni građani. Nakon dvije godine, usporedit će se ponašanje dviju skupina i prema tome dalje donijeti odluke o univerzalnom temeljnom dohotku). Cilj prijedloga bila je socioekonomska amortizacija sužavanja tržišta rada radi pada ponude poslova uzrokovane robotizacijom, a sredstva bi se kompenzirala uvođenjem poreza na robote. Glavni argument artikuliran je kao osiguravanje dovoljno sredstava za život svim ljudima u trenu kad radna mjesta postanu rijetkost.
Argumenti konzervativaca svodili su se na očekivano protivljenje uvođenju bilo kakvih novih poreza uz objašnjenje da će porez na robote ugušiti inovaciju. Njihov prijedlog saniranja problema koje će robotizacija proizvesti zvuči i previše poznato: nedefinirani programi potpore za radnike koji će ostati bez posla, no tako da ih poslodavci i dalje moraju plaćati, ili će odgovornost za ovo preuzeti država? Problem s ovim dijelom prijedloga konzervativaca je moć kapitala koji neće pristati na financiranje radne snage koja im više ne treba, pri čemu radnici neće imati polugu pritiska jer su jednostavno izlišni. Drugi dio prijedloga čine subvencije za dodatne edukacije za radnike čije će poslove robotizacija pojesti, pa je tako pronađena još jedna tržišna niša za cjeloživotno obrazovanje. Samo, problem s cjeloživotnim obrazovanjem je da ostvaruje puno veću ekonomsku korist za samo tržište “obrazovnih usluga” nego što ima za njegove “korisnike” – dodatno educirane odrasle osobe.
Adekvatni uzusi rasprave
Ipak, pravovremenom reakcijom ljevice, uzus rasprave barem je postavljen u adekvatne društvene okvire. Da je kojim slučajem raspravu pokrenula desnica, imali bismo konceptualno i intelektualno ograničenu debatu s obzirom na etička načela, kao što svjedoče izjave Marijane Petir, i to u fazi kad je za ovu raspravu svakako prerano jer je razvoj umjetne inteligencije zaista u povojima, ograničen i hardverski i softverski.
Ljevici u ovom bi kontekstu svakako trebalo biti zanimljivo pitanje oslobađanja od rada. Nakon robotizacije, počet će nestajati plaćeni rad, a univerzalni temeljni dohodak mogao bi biti problematičan ako ne bude dovoljan za pristojan srednjoklasni život. Ukoliko sve usluge (zdravstvo, prijevoz, obrazovanje…) radi toga budu privatizirane i naplaćivane, ukoliko će distribucija društvenog bogatstva i dalje ostati u rukama kapitalista koji će državi plaćati minimalne poreze pa će stoga i temeljni dohodak umjesto ekvivalenta prosječne plaće biti ekvivalent minimalnoj plaći. Problem je što u situaciji slomljene radničke klase opada pritisak na kapital, stoga riskiramo situaciju u kojoj će društveni neredi morati biti toliko veliki da zaista uspiju ugroziti kapital. Jedino zamislivo pritom su izrazito nasilne metode koje će jedine moći ugroziti kapital. Stoga riskiramo društvo budućnosti u kojem umjesto pune emancipacije radničke klase imamo obrnuto, punu emancipaciju kapitala. Umjesto radničke utopije, utopiju kapitala. Stoga je pravo vrijeme za ove rasprave upravo sada, dok radnička klasa još uvijek ima mogućnost pritiska.