Tenzije oko narušenih geopolitičkih odnosa, posebno NATO-a i Rusije, ne smiruju se. Mlada ruska izvještajna agencija Sputnjik protekla dva dana koketira s temom turskog izlaska iz NATO-a. Povod novom oživljavanju ideje ovoga je puta ruska objava o pregovorima o prodaji njihovog S-400 Trijumf protuzračnog sustava obrane Ankari. Kako javlja Sputnjik, Rusija i Turska nalaze se u završnoj fazi uspješnih pregovora oko isporuke Trijumfa. Vijest su potvrdile obje strane.
Prema pretpostavkama medijskih analitičara, turska nabava ruskog protuzračnog štita mogla bi biti sporna jer bi navodno instalacijom Trijumfa na teritoriju članice NATO-a Rusiji bio olakšan pristup povjerljivim vojnim podacima NATO saveza. Pritom sustav Trijumf nije kompatibilan s ostalim NATO naoružanjem, što prema pravilima Saveza mora biti. Da se NATO-u ovo neće svidjeti pretpostavlja se na temelju prethodnog sličnog slučaja kada je Turska pokušala kupiti kineske proturaketne sustave, od čega je odustala pod pritiskom iz Saveza. Da isto ne mora nužno biti problem pokazuje primjer Grčke koja kako se navodi bez sličnih problema protuzračnu obranu nabavlja i od Rusije i od NATO-a.
Blef o izlasku Turske iz Saveza
Ideju izlaska Turske iz NATO-a prvi su u javnost lansirali američki mediji, i to nakon prošlogodišnjeg neuspjelog vojnog puča u toj zemlji, a nakon kojeg je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan krenuo u opširne čistke neistomišljenika.
NATO trenutno nije u poziciji da “izbaci” Tursku iz svojih redova. Osim što bi to ovu izrazito dobro naoružanu zemlju pogurnulo još bliže Rusiji, u opasnost bi došao i tursko-europski sporazum o izbjeglicama. No, Turska već duže ne igra nužno po pravilima NATO-a – osim oružanih intervencija protiv Kurda, ova je zemlja početkom sukoba u Siriji podržavala stranu predsjednika Bašara al-Asada, a opće je poznato i da je okretala glavu od aktivnosti Islamske Države. Prošle je godine Tuska NATO-u gotovo uzrokovala sukob s Rusijom nakon što je na rubu svog zračnog prostora srušila ruski avion na putu prema Siriji. S druge strane, Turska je NATO-u bila izrazito korisna u Afganistanu i na Balkanu, a u trenucima kad većina europskih zemalja ne sudjeluje u financiranju Saveza u skladu s prihvaćenim obavezama, izgubiti veću vojnu silu NATO-u nije u interesu. Pogotovo ako ta sila postaje pritom sve bliža Rusiji.
Stoga je, možda umjesto onoga o skorom izlasku Turske iz NATO-a logičniji zaključak o turskim pritiscima prema zapadnim saveznicima s ciljem pregovaranja boljih vlastitih pozicija unutar Saveza. Pošto je nakon odmazde za puč, te proširenja Erdoğanovih predsjedničkih ovlasti, postalo jasno kako Turska nikada neće postati članicom Europske Unije, samostalnije vođenje vanjske politike i iskorištavanje vlastitih strateških prednosti u sve nemirnijoj geopolitičkoj situaciji nije toliko iznenađenje.