Godinu dana nakon što je desnica u priličnoj mjeri preuzela javne medije u Hrvatskoj, prvenstveno javnu televiziju, da se rezimirati programska politika. Fiktivni balans između zazivanja konzervativne građanske kulture i nacionalističkih orgija odvija se u pozadini opsesivnog bilježenja katoličkog kalendara. A sve u cilju konačnog istrebljenja “jugoslavenskog demona”.
Pitanje o stanju, statusu i sadržaju javnih medija u Hrvatskoj u aktualnoj političkoj konstelaciji nije retoričko nego autoironično. Kao što je općepoznato, u obzoru toga “pitanja” danas više nema mjesta debatnom upitniku niti uskličniku nego prostom bilježenju turobnih fakata, vježbicama iz simptomatskog čitanja medijske robe pomoću kojih uz manifestnu strukturu desne političke retorike uočavamo lapsuse, (namjerne) omaške, logičke podvale i slične stileme latentnog teksta domaće desnice.
Radikalna desnica u Hrvatskoj radi što, kako, kad i gdje ju je volja, pa tako i u medijima koji su joj dostupni (kao) na javnome pladnju. Radikalni desni populizam uspijeva, navodno, na humusu konzervativne koncilijantnosti vlade Andreja Plenkovića iako je riječ o posve domaćem, prijateljskom terenu. Predvođena “politički uspješnom” figurom revizionističkog povjesničara Zlatka Hasanbegovića i medijski manje eksponiranom elitom katoličkog klera, desnica u pravilu sve dobiva silom i ciničnom (saborskom) klaunerijom, otvorenom opstrukcijom demokratskih argumentacijskih principa.
Doktrina šoka
A trenutak konačnog pada u revizionistički, rušilački, vrijeđalački i svakom smislu degradirajući ambis desničarskog “novinarstva”, koji se najprije propeo doktrinom šoka, a zatim etablirao kao “stvarnosni” status zamjetnog dijela domaćih medija, povijesno je poznat datum legitimacije nekadašnjeg podzemnog medijskog treša i njihovih vrijednih protagonista, u visoku državnu politiku Tomislava Karamarka i predsjednice svih Hrvata. Postupak je javnosti onoliko poznat koliko i ti medijskopolitički radnici – usput opterećeni raznoraznim prekršajnim i kaznenim prijavama – da ga vrijedi navesti jedino kao provodni motiv prema meritumu stvari.
Čitav ešalon medija desnice koji se služi tehnikom proizvodnje otvorene (rasne, etničke, rodne, spolne) mržnje uspostavlja se kao (lažni) kontrapunkt svome mekšem dijelu u polju javnih medija, nešto kao napetost teorijskog i praktičnog dijela istoga desnog projekta.
U egzibicionizmu pokušaja prijevoda tih kategorija neprimjerenim ideološkim pojmovima baze i nadgradnje prvi je problem u procjeni superiornosti: stvar tu propada kao nemogućnost pokušaja diobe demokršćanske teorije i prakse, kao neprikladnost podjele na katoličku egzegezu i kalendar posjeta župnoj crkvi. Iako, domaći ideolozi konzervativnih teorija i/ili lektire nove europske desnice među kojima se medijski ističu povjesničar Hasanbegović i pravnik i politolog (pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske, voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja i predsjednik Etičkog foruma Hrvatskih novinara i publicista) Jure Vujić, superiorno drže da je njihov prosvjetiteljski napor i propedeutički model “teorijskog” prokazivanja pogubnosti utjecaja “lijevoliberane, jugokomunističke hegemonije” u medijima urodio plodom.
Metapolitički gurui
Vujić, kojemu dugujemo leksičku invenciju “boljševistička revolucija”, i njegovi medijski istomišljenici upadljivo likuju kao pobjednici imaginirane protuhegemonijske borbe, kao da su domaću javnost strateški, mudro i uporno doveli konačno do obrata, do svečane manifestacije desne medijske hegemonije gramšijevskim principom. Koristili su se, ako dobro shvaćamo, alatom svojih ideoloških protivnika. Rezultat je, ako uopće shvaćamo, polagana ali dubinska medijska infuzija konzervativnih postulata političke desnice i zauzimanje svih kulturnih i visokoobrazovnih institucija, zbog čega se Jure Vujić, HNIP-ovci, veterani Matice hrvatske i ostali solidni autori domaće konzervativne “revolucije u tijeku”, predstavljaju kao unikatni tumači novostvorenog hermeneutičkog kruga u kojemu je pojedinačni, dragocjeni (teorijski i politički) uvid – dio smislene društvenopolitičke cjeline.
Gledatelji Trećega programa HTV-a na kojemu se od ove jeseni prikazuje Vujićeva autorska emisija “Crveno i crno HR” iz prve gledateljske ruke znaju o čemu je riječ. Ondje voditelj i autor Jure Vujić ugošćuje teoretičare, povjesničare, ekonomiste, politologe i druge raznorodne profesionalce (uglavnom, ali ne u pravilu) konzervativnog političkog svjetonazora i bavi se nazigled vrlo širokim, aktualno političkim i kulturnim neuralgijama domaće i globalne javnosti, ali niti jednom, bez obzira na temu emisije, ne propušta autorski sugerirati “fenomenološki” smjer “rasprave” prema pošasti lijevoliberalne hegemonije, militantnom antiklerikalizmu ili naprosto općim mjestima zabluda (europske) ljevice.
A koji bi mogao biti odgovor na posve legitimnu medijsku misiju konzervativnog intelektualca? Postoji li sada ikoji ideološki adut drugačijeg predznaka, koji bi evenutalno mogao (medijski) parirati nevjerojatnoj pretencioznosti “širenja zapostavljenog horizonta” filozofske i političke misli konzervativnog spektra, kojim se tragikomično pokušava zakriliti banalnost totalnog, silovitog preuzimanja javnih medija u korist katoličke crkve i desnice svakog (intelektualnog i moralnog) potencijala? Očito ne postoji, jer ga najšira javnost ne poznaje. Narod, međutim, odavno prepoznaje srž stvari bez teorijskog prenemaganja, u stihovima neumrlog balkanskog rocka: “Očekuju da kažem uvijek nešto o suštini/O tome nije rek’o/ni Aristotel bog zna šta/pa smo živi, ha/Ja hoću pomalo da pjevam/i da pišem pjesme/Al je ovo dobro za ples”.
Brisanje povijesti
Badava, naime, sva vujićevska municija, kad se zna da je ovo “ništa mudro”, kad je narodu koji gleda televiziju svejedno nosi li Vujić janjeći kožuh ili više cijeni Francisa Fukuyamu. Koliko god ploča promijenila, priklonila se ona pastirskom rocku ili novim tendencijama metapolitike, domaća desnica svoj teorijsko-politički napor poduzima jedino s višom protokolarnom svrhom: da doprinese dinamici katoličkog kalendara, da se uklopi u dijakroniji katoličkog programa.
U procesu društvene, nasilne katoličke klerikalizacije javna televizija je u kratkom vremenu tako napravila maksimum: uz novi, katolički odgojen kadar posložila je prioritete preko noći, sekularnost je preko noći postala hasanbegovićevska floskula, posprdni moment davne medijske prošlosti, kad je program bio “baždaren jugokomunističkom ideologijom”. Pokušaji aktualne desnice da istisnu bilo kakav spomen, spomenarski medijski trenutak ili digresiju na bilo što povezano sa sociijalističkom prošlošću ili “jugokomunizom” u analitičkom je smislu medijski zanimljiv, iako je u ljudskom, gledateljskom smislu jezovito nadrealan.
Strategija proizvodnje javnomedijskog zaborava jednog dijela nacionalne povijesti – i to jedino onoga koji je vezan uz život u socijalizmu, u pravilu je vezana uz tematizaciju postideologije kao stanja i/ili nejasnog ali primamljivog cilja: kao građanskog života bez “polarizacije ljevice i desnice”, kao lajfstajla globaliziranog građanstva političke ravnodušnosti, kao stereotipnog sentimentalizma prema “vječno zapostavljenoj” domoljubnoj desnici, koja sada izlazi iz zaborava nacionalnog bitka.
Utopija postideološkog svijeta
Dvotjednik za kulturu u izdanju Matice hrvatske “Vijenac”, kao jedini primjer “kulturnjačkog” žanra i usmjerenja na domaćem tržištu tiskanih medija (ako ne uključujemo “Hrvatsko slovo” koje ne udovoljava minimalnim kriterijima u bilo kojem profesionalnom smislu), oduvijek ima jaku aromu konzervativnog medija, s nagnućem prema čvrstim vrijednostima građanskog društva 19. stoljeća. Taj je medij godinama bio platforma “protuhegemonijskoj borbi” Jure Vujića i niza manje upadljivih autora, da bi danas posve propao u ideji suvremenosti bilo kakve kulture 21. stoljeća, u korist obljetničarskog pretjerivanja svakog lika, pojave i artefakta iz historije Matice hrvatske.
Različite tematsko-žanrosvke napore u historizaciji Matice hrvatske, institucije posve nejasne kuturnoprosvjetiteljske uloge u suvremenome svijetu, u Vijencu povremeno prekidaju novinarski motivi koje prepoznajemo kao poznate i dobrodošle, iako “demone ljevice”. Primjerice, novinar Andrija Tunjić u broju od 16. veljače postavlja ovakva pitanja sugovornici Milani Vuković Runjić, književnici i nakladnici: “Jeste li se ikada zapitali zašto se u nas podrazumijeva da je ljevičar apriori napredan?” ili “Da danas imamo nekoga Krležina talenta, a da je desničar, kako bi prošao među našim ljevičarima?” Ne treba, naravno, naglašavati da su odgovori ovdje mnogo inteligentniji od pitanja, jer nije bez razloga Vuković Runjić suatorica nove, paradigmatski neokonzervativne emisije “Mali noćni razgovori” na Prvom programu HTV-a, koju je kolumnistica tportala Zrinka Pavlić točno nazvala “Petim danom za siromašne” i koja bez srama preuzima naziv od svojedobno, u godinama socijalističkog tv-moderniteta, iznimno popularne emisije u izvedbi Šiljak – Silobrčić – Zmazek.
Ti “noćni razgovori” su, kao vrlo opuštena razmjena Milane Vuković Runjić i filmologa Daniela Rafaelića, onog koji se uspeo na mjesto v.d. HAVC-a nakon pada Hrvoja Hribara, zamišljeni kao “kulturna” protuteža ideologičnosti domaćeg medijskog diskurza. Vježba se dijalektika dobrog i lošeg policajca na aktualne teme, a čitav se komunikacijski posao svodi na komodifikaciju domaće i/ili globalne politike kao kul intelektualne robe, kao pop kulturni asocijativni brikolaž: i sve u obranu postideologijske mantre o stabilnim vrijednostima svakodnevnog života među ljudima, bez političkih podjela.
Liturgije u prime timeu
Sličan tip konzervativne medijske početnice primijenjen je na Trećem programu HTV-a, bivšoj oazi filmskog, kritičkog i alter-kulturnog programa nacionalne televizije za vrijeme urednika Deana Šoše. Umjesto svega što je namjestio Šoša s ekipom, suvremeni ideolozi tog programa izbacili su svaki pokušaj analitičkog razgovora, smanjili doživljaj gustog ritma raznolikog filmskog programa u korist obilatosti dokumentarnog programa “baštinske tematike”, kratkih historijskih podsjetnika na razvoj kršćanstva, prijenose orkestralne glazbe u rano poslijepodne i nevjerojatan broj emisija “Vrijeme je za jazz” čemu bismo rado posvetili više prostora, ali ga nažalost nemamo.
Ali konačno i, nažalost, vrhunaravno svakom tipu poštene konzervativne produkcije dokumentarnog programa HTV-a, stoji bogat katolički program u tijelu informativnog programa javne televzije. Kao da smo odjednom bačeni u bezdan empirizma gdje se na nas kao na tabule rase u paralizirajućem statusu lijepi novi sadržaj, od dolaska vladajuće desnice na vlast izloženi smo svakoj vrsti novokatoličkog kiča. Središnji Dnevnik javne televizije nerijetko počinje i/ili završava objavom činjenica iz katoličkog kalendara, proslave katoličkog svetka ili ceremonije koja se, poput Stepinčeva, donedavno nije obilježavala kao nacionalni događaj, a sada je tema dostojna reportaže HTV-a iz Krašića, rodnog mjesta Alojzija Stepinca.
Prijenose katoličkih obreda u realnom vremenu, na prvom programu HTV-a, više ne smatramo iznimnim nego simptomatskim ritualom koji podrazumijeva i, primjerice, reportažni izvještaj s proslave “u crkvi sv. Blaža na kojoj je sudjelovao premijer Plenković, koji je na misu došao sa sinom u naručju, a u sklopu crkvenog obreda je primio i blagoslov za zdravlje grla i glasnica, nakon čega je razgledao prve hrvatske jaslice koje su nedavno obilježile stoti rođendan”.
Naprosto toksično
Javna katolička televizija u svom informativnom programu bilježi svaku liturgiju koju posjeti predsjednica Grabar Kitarović ili premijer Plenković kao pouzdan hodogram procesa klerikalizacije nacije. To je svima toliko jasno, da se čini kako ćemo uskoro zaboraviti da je ikada bilo drugačije. Ili smo već zaboravili, jer nije bilo javne reakcije na, primjerice, interesantnu formulaciju novinarke Maje Uštar Njirjak u Dnevniku urednice Marte Šimić Mrzlečki, u kratkom prilogu od 5. veljače o “Nevraćenom nacionalnom blagu” odnosno poslijeratnom povratu kulturnih dobara koji je sa Srbijom potpisan tek 2012. godine za vrijeme ministrice kulture Zlatar Violić.
Uštar Njirjak je najprije utvrdila da je riječ o 1065 predmeta koji “čekaju povratak u hrvatske pravoslavne crkve, manastire i muzeje”, a potom efektno završila “čuđenjem” u rečenici: “Zanimljivo, Ministarstvo kulture sufinancira osiguranje pravoslavnih crkava, od alarmnih do video sustava”. I tko sad zna, hoće li se u registru gotovo subliminalno “tretirane” percepcije gledatelja HTV-a, pojaviti logički ispravna premisa, po kojoj je Ministarstvo kulture po definiciji nadležno za sve, pa tako i za pravoslavne, crkve na području Republike Hrvatske, zbog čega ta suhoparna činjenica ne može biti baš “zanimljiva” nego jedino toksična.