Budimpeštansko gradsko vijeće prošlog je mjeseca donijelo neobičnu odluku – iz parka svetog Stjepana u centru grada izbacit će skulpturu posvećenu jednom od najpoznatijih mađarskih intelektualaca, Györgyu Lukácsu. Inicijativu je pokrenula ekstremno desničarska stranka Jobbik, ali protiv nje su naposljetku glasala samo trojica gradskih zastupnika. Riječ je o nastavku obračuna suvremene Mađarske s jednim od svojih filozofskih ikona, nakon što je nedavno zatvorena kuća koja je čuvala njegov arhiv, unatoč peticijama i prosvjedima stotina međunarodnih istraživača. Iz perspektive vlasti u Mađarskoj, situacija je jasna: u nacionalno preporođenoj zemlji nema mjesta za štovanje Židova i komunista poput Lukácsa.
U kontekstu histeričnog antikomunizma, koji služi kao ideološko pogonsko gorivo tranzicije, lako je bilo kojeg komunista proglasiti neprijateljem nacije, osobito ako je njegovo nacionalno porijeklo i samo upitno. No Lukácseva je biografija puno kompleksnija: on je nasljedni mađarski barun koji je držao poziciju Narodnog komesara za kulturu tijekom Mađarske revolucije 1919. godine, ali i ministra u vladi Imre Nagya tijekom pobune 1956., koja se inače i danas slavi kao veliki događaj u “stoljetnoj borbi Mađara za nezavisnost”. U kontekstu povijesti komunističkog pokreta, Lukács je specifična ličnost, nikada otvoreni disident, ali ni sasvim lojalan liniji pod svaku cijenu. Jednako daleko od karikature “aparatčika” kao i od one izdajice naroda.
“Kulturni marksizam”
U tom bi smislu Lukács bio neočekivana meta napada suvremene desnice kada njegovo ime ne bi bilo upleteno u bizarne teorije zavjere koje su proteklih godina, čini se, stekle puno pravo građanstva. S obzirom na dramatično slabljenje komunističkog pokreta nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, na udaru nove desnice sve su manje politički lideri poput Lenjina ili Staljina, a sve više nekonvencionalni socijalistički intelektualci i teoretičari poput Lukácsa ili Antonija Gramscija. Iako tek marginalno povezani s nastankom “zapadnog marksizma” ili Frankfurtske škole (Gramsci je umro u fašističkom zatvoru 1937., a Lukács u Mađarskoj 1971. godine), oni se u slaboumnijim interpretacijama redovito pojavljuju kao veliki vođe podmuklog napada na zapadna sveučilišta.
Posljednjih desetljeća, ovom dvojcu je kod američkih neokonzervativaca dana uloga novih “Sionskih mudraca”, inspiratora tajnih društava koja uništavaju dušu Zapada. Umjesto komunizma kao političkog pokreta ili geopolitičkog bloka, opasnost se sada javlja kao “kulturni marksizam” koji je kršćanskom čovjeku “nametnuo” zle ideje poput “političke korektnosti”, “multikulturalizma” i “feminizma” koji se zloglasno šire među humanističkim znanstvenicima i studentima. Ova kontrafaktualna teorija zavjere, koja kombinira antisemitističke s antikomunističkim mitovima u sklopu religijskog neokonzervatizma, posljednjih se godina otvoreno promovira i u hrvatskim mejnstrim medijima, kao i u ostatku Istočne Europe.
Slično antisemitizmu 1930-ih, ovaj mit ima jednu glavnu prednost: što je komunizam slabiji, to je opasnost od njega naizgled veća i podmuklija. Ako nitko ne maše crvenim zastavama, to je zato što protiv nacije rovare podmećući joj nekakve “rodne ideologije” i ljudska prava. No otpor rasizmu ili ideje poput ravnopravnosti žena nisu primarno posljedice pisanja marksističkih intelektualaca, nego desetljetnih borbi potlačenih. Ako su ta dostignuća sada ugrožena, to je zato što tih borbi nedostaje. Njihova obnova bila bi puno bolji hommage Lukácsu od zgražanja nad uklanjanjem njegovog spomenika.