Period nakon 2. svjetskog rata u Zapadnoj Evropi često se naziva “zlatnim dobom” kapitalizma. U tih tridesetak godina zabilježen je kontinuiran i rekordan ekonomski rast, a nezaposlenost se odstranila s liste političkih problema. Bio je to i period uspona socijalne države. Nije “zlatno doba” dugo trajalo i bilo je ograničeno na geografski vrlo skučen dio kapitalističkog svijeta, ali i dalje služi kao svojevrsni politički orijentir: bilo da se njime zaziva i legitimira povratak kejnzijanskih ili socijaldemokratskih politika, bilo da predstavlja iluzorne ciljeve zemalja evropskog Istoka ili tzv. Trećeg svijeta.
No, kad se radi o Srbiji, izgleda da su iluzije pretočene u stvarnost. I to zaslugom samo jednog čovjeka. Naravno, Aleksandra Vučića. Premijer i kandidat za predsjednika Srbije umirio je jučer javnost izjavom da neće biti novih izvanrednih parlamentarnih izbora i da Srbiji predstoji “zlatno doba”. Mnogi su mu ih predlagali s obzirom na to da napušta premijersku poziciju, no on je ustvrdio je s dvama prethodnim izvanrednim izborima zapravo stabilizirao zemlju i ekonomiju. I da će idući izbori biti redovni kao što je to slučaj u “stabilnim evropskim demokratijama”. Dakle, Srbija je dosegnula mitsku Evropu tako da je Vučić dva puta održao izvanredne izbore samo zato da bi se u bliskoj budućnosti oni mogli održavati redovno.
Nakon što je pronašao rješenje za kraj tranzicijskog puta inflacijom izvanrednih izbora, Vučić se prebacuje na predsjedničku funkciju jer Srbiji slijedi “zlatno doba” pa će ceremonijalna uloga naprosto biti dovoljna. Međunarodni monetarni fond predviđa u idućim godinama rast ekonomije na razini od 3%, dok Vučić vjeruje da mogu, ako se malo potrude, dohvatiti i 4 do 5%. Dok “stabilne evropske demokratije” grcaju u ekonomskim i političkim problemima, Srbija ulazi u “zlatno doba” koje je Evropi odavno izmaklo. I to po vrlo jednostavnom receptu: ponavljanjem izvanrednih izbora i redovitih fraza.