Ustavni sud Republike Hrvatske odlučio je nakon 26 godina čekanja presjeći gordijski čvor ustavnosti abortusa, odnosno prekida trudnoće na zahtjev žene. Rješenjem suda nisu previše zadovoljni ni na jednoj strani političkog spektra. Prema mišljenju zainteresiranih strana, Sud je trebao donijeti jednoznačnu odluku o tome da li je abortus u Hrvatskoj u skladu s temeljnim pravnim propisom ili nije. Umjesto odluke, Sud je donio rješenje odbivši prihvatiti čak sedam različitih “prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece”. Uvidjevši neusklađenosti tog Zakona (poput financijskih penala izraženih u dinarima, nepostojeće valute i spominjanje organizacija udruženog rada koje također više ne postoje) donesenog 1976. godine sa današnjim pravnim sustavom RH, Saboru se nalaže da u roku od dvije godine donese novi odgovarajući zakon.
Usprkos suprotnim mišljenjima, Ustavni je sud ovoj problematici pristupio odgovornije nego što se možda očekivalo. Da je odluka donesena pažljivo i nakon mnogo proučavanja brojnih materijala jasno je već iz samog uvoda medijskog priopćenja kojim su pokušali javnosti izložiti ograničenja svoje funkcije. A iščitavanjem cjelokupnog i iscrpnog Rješenja postaje jasno da je bilo nemoguće donijeti odluku o točnom trenutku začeća života kakvu je očekivala desna strana političkog spektra. Ustavni sud naime nije vrhovna društvena instanca koja bi trebala ignorirati znanstvene, etičke i političke rasprave o relevantnim društvenim temama. Uostalom, drugim riječima, i započinjući medijsko priopćenje upravo moralnom dimenzijom ovog problema, Ustavni je sud jednu ozbiljnu društveno-političku raspravu vratio tamo gdje joj je i mjesto, u društvenu arenu.
Kao što, u konačnici, i sami kažu u medijskom priopćenju: “prekid trudnoće kompleksno je i kontroverzno pitanje kojem se ne može i ne smije jednoznačno pristupiti. Ono izaziva duboke podjele i rasprave u svim društvima. To je i razumljivo budući da je riječ o duboko moralnom, svjetonazorskom, etičkom, filozofskom, medicinskom, znanstvenom, religioznom i pravnom pitanju. Stoga ne čudi da o njemu od pamtivijeka do danas nije postignut konsenzus.”Srž problema”, posebice ako ga se promatra primarno sa zakonodavnog aspekta, nalazi se u tome što se iskonsko moralno i svjetonazorsko pitanje pokušava “prelomiti” tako što će se urediti (prisilnom) pravnom normom. Međutim, moralni stavovi (osobito ako se povežu s nečijim religioznim/vjerskim uvjerenjima) mogu biti u međusobnom sukobu, čak se i međusobno isključivati. Riječ je o pitanju morala, etike i vjere, kako ga svaki pojedinac, u skladu sa svojim pravom na samoodređenje poima i prosuđuje. Iluzorno je stoga očekivati da će se samom njegovom zakonskom regulacijom riješiti sve dileme i podjele koje to pitanje izaziva u društvu. Složenost i osjetljivost odnosa prava i morala odražava i opterećuje rješavanje pitanja prekida trudnoće.”
Dostupnost reproduktivnog prava
Ovakva odluka Suda otvara širok prostor za ograničavanje reproduktivnog prava žena (manipulacije cijenom abortusa, uvođenjem obaveznih savjetovanja, tobožnjih edukacija, uvođenjem “posebnih uvjeta”, itd.). Kako se radi o pravu čije ograničavanje može imati ozbiljne osobne, ali i društvene posljedice, nije iznenađujuće niti nezadovoljstvo lijevog dijela političkog spektra koje s pravom upozorava da abortus može biti formalno dopušten, ali umnogome ograničen (kao što su primjerice slučajevi u Poljskoj ili Irskoj, kao i da samo Malta ima potpunu zabranu abortusa čak i onda kada se radi o ugrozi života žene). Te da pitanje dostupnosti abortusa nije tek pitanje njegove formalne dozvoljenosti ili zabranjenosti. Kao i u svakom drugom ljudskom pravu, kad se govori o reproduktivnom pravu žena, važnije od formalne dozvole ili zabrane, pitanje je mogućnosti primjene tog prava, odnosno njegova dostupnost.
A mogućnosti manipuliranja i ograničavanja abortusa ovise o maštovitosti i radikalnosti desnice na vlasti. HDZ-ovi zastupnici i zastupnice usprkos nominalnom stavu da neće zakonski zabraniti abortus već su dali niz nejasnih i potencijalno kontradiktornih izjava. Tako je primjerice Branka Juričev Martinčev medijima objasnila kako je HDZ već počeo raditi na novom prijedlogu zakona o abortusu, te nam odala nešto o njegovom smjeru. Ona je odbila dati konkretne odgovore na pitanja o dostupnosti abortusa na zahtjev prije 10. tjedna trudnoće, fokusirajući se na “posebne uvjete” za koje nije jasno da li će se važiti od prvog dana trudnoće ili nakon 10. tjedna. Pritisnuta ponovljenim novinarskim pitanjima kazala je kako je uvjerena “da će novi zakon donijeti da zaključak bude takav da majka ima pravo birati, ali ako su ispunjeni posebni uvjeti”.
Na pitanje o slobodnoj volji žene koja zahtijeva prekid trudnoće odgovorila je kako će “ta majka sigurno reći zbog kojih razloga ona to dijete ne želi”. No, kako se govori o trudnoći u periodu do desetog tjedna, nedopustivo je da Zakon prejudicira ono što ni znanost ne potvrđuje, a to je trenutak početka života. Tako trudna žena nije majka nego trudnica, a embrio, za razliku od žene, nije dijete niti realizirana osoba, kao što uostalom i praksa svjetskih sudova pokazuje. No, čak i da jeste, prema brojnim pravnim izvorima, kako u sudskoj praksi, tako i u filozofiji prava, realizirani život važniji je od onoga koji postoji samo u potenciji. Tako je pravo fetusa da postane osoba ograničeno pravom žene na privatnost. Posebno je zanimljivo u ovom slučaju kako je ovo valjda jedini slučaj kada desničari smatraju da pravo na privatnost treba biti ograničeno nekim drugim pravom.
Nezanemariv je i indikativan i drugi aspekt rečenice da će “majka sigurno reći zbog kojih razloga ona to dijete ne želi”, a koji da naslutiti da se iza najavljenih “savjetovanja”, “preventiva”, “edukacija” može kriti i (trodnevno) psihološko (i religiozno) zlostavljanje žene koja želi prekinuti trudnoću. Uostalom, Juričev Martinčev eksplicitno je novinarima kazala da će svaka žena, koja bude zahtijevala prekid trudnoće morati proći obavezno savjetovanje, odnosno edukaciju – i prije 10. tjedna trudnoće. I to je potpuno neprihvatljivo. Ostavimo li sve licemjerne etičke nedoumice po strani, odluka o imanju djeteta nije državno ni demografsko pitanje, već primarno osobno pa potom i socio-ekonomsko.
Zabavno je u ovom slučaju razotkriti još jednu desničarsku kontradikciju, a to je da se zapravo ljevica zalaže za pravo na zaštitu privatnosti, koju bismo doduše nazvali pravom na zaštitu osobnog integriteta i slobodnom voljom, ili pravom na osobno samoodređenje ili pak pravom na puni i slobodni razvoj potencijala pojedinca, dok se historijski dosljedno, desnica uvlači u osobne živote ljudi i društvene probleme rješava na potpuno krivim mjestima. Naime, čak i ako se pitanje prekida trudnoće na zahtjev pokuša postaviti kao demografsko pitanje, ne može se ne osvrnuti na pitanje ogromne radničke, ali sve češće i srednjoklasne emigracije, kao i pitanje “odljeva mozgova”. Znamo da je jednostavnije, ali zar je zaista “učinkovitije” baviti se pitanjima nečijeg osobnog životnog stila nego sprječavati iseljavanje već realiziranih osoba.
Bilo kako bilo, pitanje zabrane abortusa nije binarno pitanje, za ovu će se borbu morati boriti sa svakom alinejom i birokratskom formulacijom predstojećeg prijedloga zakona.