Gotovo većina toga što je ministrica kulture Republike Hrvatske Nina Obuljen Koržinek do sada u javnosti kazala o medijima ne zadovoljava kriterije istinitosti. A kazivala je svašta. Počevši sa hrabrom sugestijom koju je dala na 8. Danima elektroničkih medija održanima 2015. godine u Opatiji, kada je (neprofitnima) medijima, tada još predstavljajući se kao “stručnjakinja za europske fondove” poručila da se prijave na fond Media 2020, što je fond namijenjen, poznato je, financiranju audiovizualnih usluga, no ne i financiranju tradicionalnih (općeinformativnih) medija. Kao što većina medijskih aktera dobro zna, Europska unija u temeljnim dokumentima protivi se javnom financiranju medija (uz iznimke javnih radiotelevizija i medija zajednice) smatrajući kako to nosi preveliki rizik od uplitanja država u uredničke politike, i radi narušavanja tržišne utakmice.
Da se radilo o suštinskom nerazumijevanju uloge medija u kontekstu Ministarstva kulture postalo je jasno na licu mjesta. Njezina demonstracija neznanja samo se pojačala nakon što je preuzela čelo ove institucije. Događale su joj se tako nasumične, no bombastične izjave o tome kako minornih tri milijuna kuna težak natječaji za neprofitne medije koje je provodilo Ministarstvo u prethodnom mandatu nisu usklađeni sa Zakonom o državnim potporama. Ovu tezu, koju je Obuljen nekritički prihvatila, u prethodnom smo SDP-HNS mandatu kontinuirano slušali od aktera dubokih džepova, lokalnih radija i televizija, koji su se “nakačili” na sredstva Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije. Inače, radi se o jedinom fondu u Europi koji se dodjeljuje komercijalnim nakladnicima, usprkos tome što se puni sredstvima udjela u pristojbi Hrvatske radiotelevizije. Skandal njezine izjave sastoji se u činjenici da neprofitni mediji uopće ne sudjeluju na medijskom tržištu (ne prodaju oglasni prostor, ne prodaju svoj sadržaj), te stoga uopće niti ne potpadaju pod Zakon o državnim potporama. Od ministrice kulture očekivalo bi se da provjeri prvo informacije s kojima izlazi u javnost. No, da se ne radi o lapsuzu, već nepromišljenoj PR strategiji Nine Obuljen i baratanju s neprovjerenim informacijama, pokazivalo se i dalje.
Ispravci netočnih navoda
Nakon što su neprofitni mediji sami ispravili njezinu pogrešku, to nije rezultiralo novorazvijenim sluhom ministrice za probleme novinara. Štoviše, ona je nastavila provoditi svoju antimedijsku kampanju ne uvažavajući niti jedan argument koji je dolazio sa same medijske scene. Moglo bi se reći da Nina Obuljen planirajući svoju medijsku strategiju ne konzultira struku. Uvjerena da je medije netko (SDP-HNS) zavadio jedne protiv drugih, odlučila je problem sanirati potpunom promjenom pristupa Ministarstva kulture medijima. Kako je postalo jasno nakon izjave u emisiji HR3, kasnije ponovljene u Novom listu, ona naime planira izbaciti termin neprofitnih medija uopće iz svog zakonodavstva, a jedina inovacija koju je uvela objašnjavajući ovu odluku je pozivanje na reviziju audiovizualne direktive koja međutim na svoje 33 stranice hrvatskog prijevoda ne nudi objašnjenje za potrebu promjene cjelokupnog hrvatskog medijskog zakonodavstva.
Obmane u kontekstu neprofitnih medija i dalje međutim ne jenjavaju. Kad god joj se postavi pitanje o financiranju neprofitnih medija, ona odgovori da se to sada, kao i nekada, obavlja pri Zakladi za razvoj civilnog društva. Da to nije točno jasno je iz Uredbe Vlade RH o raspodjeli lutrijskih sredstava u kojoj nema spomenutih tri milijuna kuna donedavno dodjeljivanih neprofitnim medijima, a za koje Obuljen tvrdi da su vraćeni neprofitnima kroz Zakladu.
No, i ovo sve, tek je početak. Prošlo je više od 4 mjeseca od kad je Nina Obuljen postala ministricom kulture, a skandali koji je obgrljuju nisu ništa manji od onih koje pamtimo iz doba prethodnih ministara, bilo da se radi o Zlatku Hasanbegoviću ili Andrei Zlatar Violić. Među smjelijim redefiniranjima značenja pojma kulture Nine Obuljen nalazi se tumačenje nadležnosti njezine institucije nad medijima. Obuljen naime smatra da mediji nisu u njenoj nadležnosti iako je prema članku 1. Zakona medijima, resorno ministarstvo, odnosno tijelo nadležno za sve medije upravo Ministarstvo kulture. Štoviše, mediji su dijelom većine strategija koje na bilo koji način promišljaju društvo, pa tako i Nacionalne politike za ravnopravnost spolova, Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava, Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva i Rezolucije Europskog parlamenta o medijima zajednice koja je posebno osmišljena kako bi istaknula ulogu medija u društvu.
Ilustracije radi, navedimo kako spomenuta Rezolucija, između ostaloga, naglašava pozitivnu ulogu neprofitnih, odnosno medija zajednice, u jačaju tolerancije i pluralizma u društvu smatrajući da oni pridonose interkulturalnom dijalogu obrazovanjem cjelokupne javnosti, pritom se boreći protiv negativnih stereotipa dok služe kao korektivi informacija koje su u javnost plasirali mainstream mediji, a koje dovode do pojačane isključivosti ranjivih društvenih skupina poput (izbjeglica, migranata, Roma…). Njom se također ističe funkcija medija u integraciji imigranata uz istovremeno važnu ulogu koju (neprofitni) mediji mogu imati u uključivanju drugih društvenih skupina i organizacija posebno obrazovnih poput sveučilišta. Uvažava se također da mediji zajednice, odnosno neprofitni mediji utječu na općenito povećanje medijske pismenosti razvijanje građanske odgovornosti mladih kao i da doprinose medijskom pluralizmu te da ispunjavaju onu društvenu funkciju koja se ispraznila slabljenjem javnih medija i povlačenjem komercijalnih medija iz vijesti lokalnog karaktera.
Kontroverzni Le Monde diplomatique
No, Obuljen za razliku od Europe, smatra da bi se Ministarstvo trebalo baviti samo medijima u kulturi, što ne odgovara zakonskoj odredbi, a posve je nejasno i tko bi drugi bio nadležan za te druge medije koji ne odgovaraju usko shvaćenom polju kulture. Tako pokušavajući objasniti ukidanje financiranja mjesečniku Le Monde diplomatique, među brojnim, no neuspješnim argumentima, kazala kako je sufinanciranje LMD-a bilo protivno pravilima jer se radilo o natječaju Javne potrebe u kulturi. I tu je ministrica pokazala zavidno nerazumijevanje resora kojem stoji na čelu. Naime, prema Zakonu o javnim potrebama u kulturi, donesenom davne 1990. godine, “prava, potrebe i interesi društva u kulturi utvrđuju se programom kulturnog razvitka”, odnosno kulturnim politikama. Isti Zakon dalje kaže da “programom kulturnog razvitka obuhvaćaju se svi oblici poticanja, razvijanja i unapređivanja kulturnih djelatnosti što pridonose razvitku i unapređivanju kulturnog života na području društveno-političke zajednice za koju se program donosi, te utvrđuje njihov sadržaj i opseg, kao i način i razina njihova zadovoljavanja.” Niti u jednom pravnom dokumentu javne potrebe u kulturi nisu definirane na način da isključuju medije. Pokušati dokazati suprotno, uzaludan je utrošak energije. Štoviše, Tuđmanovi zakoni o određivanju javnih potreba u kulturi, potvrđeni su i u kulturnoj politici donesenoj 1998. u vrijeme HDZ-ovog Ministra kulture Bože Biškupića, pa tako i ta kulturna politika kao svoj dio podrazumijeva i medije u općeinformativnom smislu.
Da se u slučaju kontroverznog Le Monde diplomatiquea radi doista o ideološkoj odmazdi, a ne formalno-sadržajnoj pokazuju i izjave iz njezinog posljednjeg intervjua danog za portal Telegram.hr u kojem navodi dvije neistine: prvo, da LMD nije izlazio dvije godine iako francusko izdanje izlazi od 1954. godine, dakle teško da postoji mnogo profiliranijih medija u Europi, dok je u Hrvatskoj LMD prije nakladništva KopMedije, izlazio u izdanju Masmedije punih 5 godina, zaključno s 2009. Drugi netočan argument je da se LMD Ministarstvu kulture obvezao na 30 posto izvornog autorskog sadržaja. Ni ovo nije točno. KopMedija ima ugovor s francuskim Le Monde diplomatiqueom da će u hrvatskom izdanju izdavati maksimalno do 30 posto izvornog uredničkog sadržaja, dok je ovo ministrica preuzela iz raspisa projekta, inače pisanog uz prijedlog budžeta od preko milijun kuna. Od traženog budžeta KopMedija dobila je opće poznatih 300.000 kuna, te je kao i obično u svim projektima, objavljeni sadržaj odgovarao dobivenim sredstvima. Pritom se, u ugovoru Ministarstva kulture i KopMedije, nigdje ne navodi 30 posto domaćeg sadržaja, što znači da se KopMedija na isto nije obvezala Ministarstvu kulture. Pritom treba naglasiti da je hrvatsko izdanje iz godine u godinu redovno, nakon dovršetka projekta dobivalo od Ministarstva preostalih 20 posto zadanih ugovorom. Kaos koji je proizvela odbijanjem financiranja neprofitnim i niskoprofitnim medijima, ministrica sistemski provodi u svim aspektima vezanima za medije.
Apolitika Ministarstva kulture
Nina Obuljen obećala je nastavak rada na medijskoj strategiji, a još uvijek nije stvorila ni minimalne preduvjete za taj rad. Koliko je nama poznato nije se našla s predstavnicima sektora niti organizirala radne grupe. Ako se na medijskoj strategiji pak nastavilo raditi, izgleda da se to radi u nekom sobičku, netransparentno i bez mogućnosti utjecanja javnosti na isti proces. Pritom je za slične stvari optuživala ministricu Violić potpuno ignoriravši činjenicu da su čak i na stranicama Ministarstva, usprkos njihovom uklanjanju sa naslovnice, i dalje dostupni zapisnici s dijela javnih sastanaka iz njezinog mandata sa svim zainteresiranim stranama. U javnosti Nina Obuljen nadalje tvrdi i da se na “novoj” medijskoj strategiji nema s kime raditi jer je Odjel za medije praktički nepostojeći, iako su u njemu stalno zaposlene 4 osobe, a sam Odjel je u njezinom mandatu postao u strukturi Ministarstva potpuno marginaliziran. Obuljen je također otežala provedbu natječaja za Community medije iako su sredstva za isti – u ukupnom iznosu od 30 milijuna kuna – osigurana u mandatu A. Zlatar-Violić, iz Europskog socijalnog fonda. Opasnost s raspisom ovog natječaja u izvedbi Nine Obuljen leži u mogućnosti da iz njega izostavi neprofitne medije, i potpuno ga prilagodi komercijalnima, što se kosi sa samim nazivom i sadržajem “medija zajednice” kako su oni definirani na razini EU.
Obuljen se u svim dosadašnjim istupima (prije i tijekom mandata) pokazala se kao borac za što bolji status, (već izdašno financiranih) komercijalnih medija. Takvim svojim jednostranim i posve individualnim tumačenjima, prekršila je odredbe Zakona o medijima, Rezoluciju Europskog parlamenta i preporuke povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava, potpuno zanemarivši i niz strateških dokumenata i akcijskih planova drugih tijela (vidi dolje), u kojima upravo neprofitni mediji zauzimaju bitnu ulogu. Štoviše, moguće je da narušavanje tržišne utakmice predstavlja upravo financiranje komercijalnih lokalnih radija i televizija iz sredstava Fonda za pluralizam, no čini se da Nina Obuljen smatra da je o tome bolje ne govoriti.
Unaprijed optužujući za ideološke sukobe sve koji se suprotstavljaju njezinim odlukama, Nina Obuljen, ministrica u desnoj i konzervativnoj vladi, pravi se da sama ne pripada nijednoj ideologiji. Glasno govoreći protiv “politizacije“, dosljedno iz javnog financiranja odstranjuje sva lijeva “skretanja”. Osim LMD-a i neprofitnih medija, iz financiranja Ministarstva kulture ispali su spisatelji poput Borisa Dežulovića, Predraga Lucića i drugih autora u javnosti prepoznatih kao lijevih, i to usprkos činjenici da je na raspolaganju za javnu podjelu sredstava stajalo još milijun i pol kuna. Objašnjenje Obuljen je da je ona samo “verificirala odluke i prijedloge vijeća”, no isto tako objašnjava da su ove godine rezultati o financiranju Ministarstva kulture bili brzo doneseni jer nije promijenila sporna imenovanja Ministra Hasanbegovića, koja su podsjetimo se, bila toliko vidno ideološki određena da Hasanbegović nije uspio dobiti drugi mandat. Pa ipak, Obuljen se nada da je naše pamćenje jednako kratko kao i njezino i da ove dvije stvari nitko neće povezati.
Na kraju se sam od sebe nameće zaključak prema kojem ministrom kulture ne može biti netko tko ne poznaje osnovno resorno zakonodavstvo.