Takozvane tajne službe, odnosno dijelovi sigurnosnog aparata koji po zakonu rade na rubu praksi koje možemo smatrati demokratskima ili transparentnima, obično spadaju među manje popularne državne institucije. To vrijedi i za stabilne parlamentarne sisteme – poput SAD-a, Velike Britanije ili Njemačke – čije su službe proteklih godina temeljito osramoćene nizom “zviždačkih” incidenata, pri čemu su neki od njihovih najkontroverznijih sustava nadzora razotkriveni kao u osnovi ilegalni, iako za njih nije bilo nikakvih pravnih posljedica. No averzija prema tajnoj policiji u pravilu je još izraženija u nestabilnim režimima, gdje se njihova aktivnost doživljava kao netransparentna zaštita neodgovornog establišmenta.
Činjenica da se posljednjih tjedana u Rumunjskoj prosvjeduje u korist tajnih službi, a protiv netom izabrane vlade, u tom je smislu vrlo iznenađujuća, osobito ako znamo da su te službe usko povezane s jednim od ključnih političkih aktera u zemlje – predsjednikom Klausom Iohannisom i njegovom Nacionalnom liberalnom strankom. Dodatnu razinu konfuzije mogla bi unijeti činjenica da je jedan od osnovnih zadataka sigurnosnog aparata usmjeravanje i gušenje masovnih prosvjeda koji uvijek predstavljaju određeni sigurnosni rizik. No sve to samo pokazuje koliko je ne samo svaki prosvjed (pa makar on formalno bio protiv korupcije), nego i svaka tajna služba u konačnici uvijek dio političkih konflikta u nekom društvu.
Ideja korupcije kao univerzalnog objašnjenja za sve nedaće perifernog kapitalizma neizostavan je dio ideologije tranzicijske urbane srednje klase. U svrhu njezinog “iskorjenjivanja” prihvatljivo je sve: i ograničavanje demokracije jačanjem tajnih službi i zaoštravanje antisocijalnih politika (poput npr. “panaceje” privatizacija). Jedino što nije prihvatljivo su pokušaji da se pojava i stalno održanje korupcije pokuša objasniti upravo nedovoljnom razinom demokratske participacije u sustavu i socijalnim raspadom koji korupciju mnogima čine prihvatljivijom opcijom od krajnje bijede. U tom smislu, srednjoklasnom snobizmu unatoč, njihova antikorupcijska borba paradoksalno ojačava preduvjete za opstanak korupcije, umjesto da je rješava.