Dok Zapad proteklih godina bilježi rast popularnosti “radikalnih” stranaka, bilo s ljevice ili češće s desnice, na Istoku se čini kao da protestne stranke karakterizira prije svega – antipolitičnost. No iako takve stranke uglavnom nastoje izbjeći identifikaciju s bilo kakvom “ideologijom”, njihovi antikorupcijski i tehnokratski zahtjevi ipak otkrivaju vrlo izražene klasne interese.
Jedna od najupadljivijih karakteristika bugarske politike je paradoksalna “stalna nestabilnost” konsenzusa na desnici. Stalnost se očituje u praktičnom slaganju svih stranaka oko neoliberalne, tehnokratske “postpolitike”, osobito nakon 2001. godine. Nestabilnost pak u brzini kojom službena desnica prolazi kroz proces neprestane obnove. Kao što je već 2014. primijetio politolog Ivan Krastev, ni jedna stranka desnog centra nije uspjela dvaput za redom pobijediti na izborima i odraditi puni mandat. Tako svake izbore obilježavaju neprestani pozivi na obnovu desnice, obično u obliku ritualnog ponavljanja fraze kako je “nova desnica potrebna”. Što smo dalje od te 2001. godine, to se tempo osnivanja “novih desnica” ubrzava. Uoči izbora koji se održavaju krajem ovog mjeseca, valja obratiti pažnju na dva nova projekta: Novu republiku (NR) i stranku Da, Bugarska (DABG).
Ovu posljednju vodi Hristo Ivanov, ministar pravosuđa u drugoj vladi Bojka Borisova koja se sastojala od koalicije stranke GERB, liberalnog Reformskog bloka (RB) i neofašističke Patriotske fronte (PF). Iako formalno “nezavisan”, Ivanov je u vladu ušao u kvoti RB-a, stranke koja je desnici htjela dati “kulturnije”, “proeuropsko” lice, nasuprot “narodnjačke desnice” koju predstavlja GERB. Nakon sudjelovanja u ovoj širokoj koaliciji desnice, RB je izgubio znatan dio birača koji su neminovno morali biti razočarani. Sam Ivanov se istaknuo za vrijeme “antikorupcijskih” prosvjeda 2013. godine, a ima i dugo iskustvo u nevladinom sektoru, osobito u “uvoženju dobrih praksi” iz pravosudnih sistema Europe i Amerike u Bugarsku.
U prosincu 2015. godine iznenada je podnio ostavku na svoju ministarsku poziciju u znak protesta zbog rušenja reforme pravosuđa u parlamentu. Tim je činom još jednom postao heroj “autentične” i “kulturne” desnice što mu je omogućilo da godinu dana kasnije – zajedno s profesorom ustavnog prava Kristijanom Takovim, koji je svojevremeno predložio privatizaciju državnog odvjetništva i teniskom zvijezdom Manuelom Maleevom – osnuje novu stranku. Odmah je dobio i potporu više istaknutih ličnosti s prosvjeda 2013. godine. S obzirom na to, ne čudi da DABG svoju kampanju temelji na obećanjima reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije. Načelno prijateljski raspoložena prema kapitalu, stranka ujedno pokušava i druge društvene problema uključiti u svoj antikorupcijski narativ kako bi privukla i one izvan svoje poduzetničke baze.
Uspješni i urbani
Pritom inzistiraju kako nisu “ni lijevo ni desno”. Ivanov i njegovi sljedbenici u načelu ponavljaju ključnu frazu prosvjeda iz 2013. o tome kako korupcija uništava same (valjda predpolitičke) temelje države. Oko njezinog iskorjenjivanja treba se ujediniti prije bilo kakvih podjela na ljevicu i desnicu. Samozvani “kreativni sektor” entuzijastično je podržao ovaj program, osobito razni blogeri, IT stručnjaci itd… koji su ranije podržavali RB. Stranka je pokrenula i crowdfunding kampanju kako bi se financirala “odozdo”. Pritom osobito ciljaju na kategoriju “uspješnih Bugara u inozemstvu”. Slično kampanji Bernieja Sandersa u Americi, DABG je te građanske priloge nastojao prikazati kao dokaz svoje neovisnosti od organiziranog kriminala i figura moćnika.
Također redovito objavljuju svoje financijske izvještaje kako bi ostali vjerni pozivu na više transparentnosti. Iz njih se, između ostalog, vidi da prosječni građanski prilozi iznose 54 eura. Za usporedbu, oni Sandersovi bili su svega 27 dolara. S obzirom na razlike u primanjima u te dvije zemlje, očito je kako DABG-ovo “odozdo” i nije tako nisko na socijalnoj ljestvici. Oni naposljetku u pravilu privlače ljude koji zahtijevaju “moralnost u politici”, što većinom uključuje “novu srednju klasu”, osobito kulturnjake, “kreativce”, IT-ovce, sitne poduzetnike, sudionike i zagovaratelje “ekonomije (društva) znanja”, hipstere, profesionalce nevladinog sektora i sveučilišne nastavnike.
Zanimljivo je pogledati popis zanimanja osnivača stranke. Od 77 osoba koje su potpisale deklaraciju u prosincu prošle godine 12 su “poduzetnici”, 10 odvjetnici, 4 arhitekti i još toliko IT-ovaca, uz dvoje inženjera i par ekonomista, od kojih je jedan studirao na Harvardu, što on sam nikada ne propušta naglasiti u svojim javnim nastupima u ime stranke. Uz njih, nalazimo i velik broj nedefiniranih “stručnjaka”, zatim novinara, “aktivista”, konzultanata, glumaca, dramaturga, pisaca, kompozitora, dizajnera, “kopirajtera” itd… Sličan je raspored i u vodstvu stranke u kojem se nalaze i dvojica “PR stručnjaka”, od kojih jedan predaje na fakultetu i to kolegij “društveni mediji i LinkedIn”. Prema interpretaciji Ivanova, DABG čine “ljudi koji nešto stvaraju”. Svemu ovome valja dodati i službenu zabranu članstva za one koji su surađivali s komunističkim tajnim službama.
Tehno-diskriminacija
Ova grupa ne može ni jedan društveni problem vidjeti drugačije osim kroz korupciju. Onečišćen okoliš? Korupcija. Siromaštvo? Korupcija. Niski ekonomski rast? Korupcija. Nedavno je DABG-ov marketinški odjel proizveo propagandni video koji za lošu kvalitetu zraka u Sofiji optužuje “korupciju odozdo”. Objašnjenje glasi ovako: s obzirom da su siromašni “potkupljeni”, oni prodaju svoje glasove čime perpetuiraju i svoju siromaštvo i korupciju na vrhu. Sve to ilustrirano je fotografijom vjerojatno snimljenom u romskom naselju preko koje je napisano: “ovi ljudi prodaju svoj glas zbog siromaštva”.
Time se DABG priključio raširenoj antiromskoj panici koja karakterizira i ostale stranke sudionice ovih izbora, iako inače tvrde da se bore “protiv diskriminacije”. No u prozivanju Roma teško da će ikada ostvariti primat, jer su druge, konzervativnije stranke već uvjerljivo monopolizirale pitanje. Među njih spada i Nova republika koju je nedavno osnovao Radan Kanev, bivši šef RB-a koji je nakon odlaska Ivanova iz sličnih razloga “prešao u opoziciju”. Time se našao u vrlo paradoksalnoj situaciji da je istovremeno šef Borisovljevog ključnog koalicijskog partnera i član opozicije. Sve je na kraju rezultiralo rascjepom u RB-u i formiranjem nove stranke.
Članovi NR-a su uglavnom bivši članovi RB-a i pojedini “nezavisni” političari ranije bliski toj stranci. No za razliku od DABG-a, oni ne oklijevaju nazivati se desničarima i konzervativcima. Jedna od prvih kampanja bilo im je zahtijevanje uvođenja strojeva za glasanje u cijeloj zemlji. Taj je zahtjev istodobno ilustracija tehnološke naivnosti, odnosno vjere da tehnologija može ukinuti korupciju, ali i izraz implicitnog rasizma. Kako je to ranije otvoreno bilo formulirano u programu RB-a, uvođenje strojeva “neizravno” uvodi i obrazovni cenzus čime se iz sudjelovanja na izborima eliminiraju “neobrazovani” i “potkupljeni”, a time se u pravilu misli na Rome.
Turbulentna stranka kapitala
Uz antikorupciju (koja je i inače ključni sastojak političnog konsenzusa), NR obećava i uvođenje obaveznog kršćanskog obrazovanja u škole uz sljedeće new-age kršćansko-poduzetničko objašnjenje: “kršćanske vrijednosti su dio europske civilizacije i bugarskog nacionalnog identiteta, a uključuju slobodu, pravdu i solidarnost sa slabima, ali mi istodobno prihvaćamo i moderniziranu viziju sv. Tome Akvinskog o ‘vrijednom kršćaninu’ prema kojoj samo vjera ujedinjena s trudom i samoostvarenjem vodi prema duhovnoj slobodi i materijalnom blagostanju”. U skladu s ovim “poslanjem”, novu je stranku izvorno predstavilo dvanaest “apostola” (nijedna žena). No više od toga, sarkastične je komentare izazvao nedavni poster koji neodoljivo podsjeća na estetiku soc-realizma.
Ekonomski programi NR-a i DABG-a su slični, a uključuju ukidanje “nepotrebnih administrativnih prepreka” za kapital, “snažnu srednju klasu”, decentralizaciju, slobodno tržište, niske poreze, smanjenje bugarske ovisnosti o ruskim energentima, digitalizaciju, transparentnost. Njihovi ekonomski prijedlozi i naglasak na borbi protiv korupcije nisu samo međusobno slični, već su zapravo i prepisani od matičnog RB-a. No, za razliku od NR-a, DABG u svom programu uopće nema “socijalnu politiku”, valjda zato što misle da antikorupcija ionako rješava sve. No bilo bi velikodušno nazvati ekstremni oblik workfarea, preusmjeravanje socijalne pomoći u obrazovanje i zamjena dječjeg doplatka kreditom za obitelji (dodatna mjera usmjerena protiv Roma), kao što predlaže NR, socijalnom politikom.
Iako novi akteri zajedno predstavljaju stranku kapitala, ipak postoje suptilne razlike: taman tolike da bi omogućile biračima da imaju osjećaj da nešto doista biraju. Dok se DABG može shvatiti kao novi tip desnice (službeno “ni lijevo ni desno”), NR je izrazito kršćanska i konzervativna stranka, što je distinkcija između nijansi plave (boja bugarske desnice) kakva do sad nije postojala u tako eksplicitnom obliku. No, kako je već primijetio filozof Ognjan Kasabov, stalne podjele, “obnove” i kontroverze na desnici zapravo samo uspješno prikrivao postojanje čvrstog i stabilnog neoliberalnog konsenzusa.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović