Taman onih dana kada je Vlada Republike Hrvatske imenovala “Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću” u Ministarstvu vanjskih poslova su zaprimili jednu tužbu. Naime, Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država uputilo je notu Ministarstvu o slučaju Lalich et al. v. Republic of Croatia koji je pokrenut pred Okružnim sudom Sjevernog okruga Istočnog područja Illinoisa. Radi se o postupku koji je pokrenulo nekoliko osoba protiv Republike Hrvatske u kojem traže 3,5 milijardi dolara odštete za žrtve, njihove nasljednike i rodbinu. Riječ je o žrtvama tzv. NDH.
U projiciranu visinu odštete nije uključena samo naknada za oduzete imovinu, već i za počinjenu nematerijalnu štetu žrtvama. Tužitelji svoju tužbu zasnivaju na pretpostavci da je današnja Republika Hrvatska pravna sljednica NDH. Na upit Večernjeg lista o pokrenutom postupku, iz Ministarstva su odgovorili vrlo šturo, samo potvrđujući primitak note. No, u neslužbenom odgovoru novinarki, visoki izvor iz Ministarstva poručio je da tužba nema osnovu. Naime, Hrvatska nije pravna sljednica NDH pa onda ne može odgovarati za štete počinjene u vrijeme tog režima. Pritom se pozvao i na Ustav: “Da je tome tako, vidljivo je već iz Izvorišnih osnova Ustava, u kojima se izrijekom navodi da Hrvatska počiva na temeljima suverenosti izraženima u odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH.”
Skupe i jeftine žrtve
Sličnog je stava i bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt: “Takav se zahtjev, odnosno tužba, temelji na netočnim podacima. Hrvatska nije sljednica NDH, već SR Hrvatske i sve ovo pobjeglo je iz konteksta. Sud koji bi priznao takvu konstrukciju ustvrdio bi da je Hrvatska nastala na zločinačkom režimu, što nije točno. Uvjerena sam da će tužba završiti neuspjehom.” Ostavimo po strani jednu od ključnih retoričkih figura domaćih revizionista – bježanje/izuzimanje iz konteksta – ali ove izjave upućuju na jasan stav o povijesnim temeljima suvremene države. U tom kontekstu (kakav god da je) neophodno je postaviti pitanje: a što će nam onda “Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću”?
Zašto onda državno vodstvo svake godine na Bleiburgu, na ceremoniji koju (opet) država financira, govori o ubijenim pripadnicima “hrvatske vojske”? Zašto država toj vojsci isplaćuje mirovine? Zašto se javnim novcem financiraju spomenici domobranima i ustašama pod krinkom spomenika “hrvatskim braniteljima 1941. – 1945.” ili “žrtvama komunizma”? Je li ZAVNOH u Ustavu zapravo samo računovodstveni osigurač? A što ako famozno Povjerenstvo “odluči” da se Republika Hrvatska ne može temeljiti na ZAVNOH-u jer smo naprosto protiv svih “totalitarizama”? Prolazi li onda čikaška tužba? Što će reći Europska Komisija, predstavlja li tužba prijetnju uravnoteženom proračunu?
Ukratko, na čemu se onda zasniva ovdašnja borba protiv svih totalitarizama? Postoje žrtve koje su fiskalno neodržive, a postoje i one koje su politički jeftine.