Makedonski predsjednik Đorđe Ivanov i dalje ne popušta, usprkos pritiscima desetaka međunarodnih ambasadora. Ivanov i dalje drži da “prepreke za formiranje vlade još uvijek nisu otklonjene” stoji u službenom priopćenju Ureda predsjednika. Istovremeno, Zoran Zaev, nesuđeni mandatar za premijera, sa koalicijskim partnerima pokušava uspostaviti uvjete za početak rada parlamenta.
I dok je situacija u Makedoniji i dalje neizvjesna, ali daleko od bilo kakvog raspada zemlje, sve veći broj medija iz regije nekritički prenosi izjave poput one Miroslava Lajčaka, slovačkog ministra vanjskih poslova, o pet zemalja Balkana koje samo što nisu ponovno krvlju prekrojile svoje granice. Naravno, na tako postavljenoj sceni, za sve je odgovorna Europska unija koja je regiju ostavila bez kuratora za nesamostalne narode. Pritom, u najboljoj europskoj maniri, zainteresiranim, primjerice njemačkim medijima, ne manjka pogrešne perspektive. Od Frankfurter Allgemeine Zeitunga pa do Deutsche Wellea koji Gruevskog uspoređuju sa Slobodanom Miloševićem. Moguće je dakako, zapadnim medijima, površnima u ocjeni Balkana, aktere bilo kakve ovdašnje krize usporediti sa Miloševićem. I na taj način, umjesto sistemskog socioekonomskog problema, političku scenu postaviti u domenu psihologije i mentaliteta ovdašnjih ljudi, koji nikako da se “civiliziraju”. No, zašto su od ovakvih proizvoljnih analogija s Miloševićem oslobođeni političari poput hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja forsiranjem Hrvata kao trećeg entiteta potkopava jedinstvenost BiH, taj genijalni zapadni izum za disfunkcionalne zemlje. Nije jasno niti zašto je iz sličnih metonimija izostavljen sam sugovornik FAZ-a, albanski premijer Edi Rama, što izjavom o konstitutivnosti Albanaca u Makedoniji zaista dolijeva ulje na vatru Nikole Gruevskog, koji tvrdi da platforma SDSM-a s albanskim strankama vodi ka neželjenoj federalizaciji zemlje.
Nebitna EU
Najveći, s obzirom na željeni utjecaj EU na Balkanu, faux pas njemačkog medija ipak je zaključak novinara o tome kako “Europa neće prihvatiti” nelegalno okrupnjivanje moći u rukama VMRO-DPMNE-a i Nikole Gruevskog. Radi li se tu o nepoznavanju makedonsko-europskih odnosa tokom posljednje dvije godine ili tek zapadnom cinizmu, otvoreno je pitanje. EU je naime posljednjih godina u pravilu igrala tek ulogu promatrača ili facilitatora dok su građani Makedonije, kako Makedonci, tako i Albanci, rušili Gruevskog izazivanjem socijalnih nemira i blokiranjem normalnog funkcioniranja zemlje, dok je EU samo ciljala ka “stabilizaciji” što je značilo smirivanje prosvjeda, a ne trajno rješavanje problema. Dok su građani Makedonije više puta prisilili VMRO-DPMNE na izvanredne izbore, svjesni razgranate stranačke infrastrukture i ekonomske međuzavisnosti članstva o stranci koja ga uvijek iznova ponovno dovodi do vlasti, EU je sjedila prekrštenih ruku i tolerirala Gruevskog. A ne zaboravimo da je usprkos svemu što se u protekle dvije godine dogodilo na ulicama Makedonije, mladi austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz, došao u Skopje podržati Nikolu Gurevskog u predizbornoj kampanji u decembru prošle godine.
I dok je neriješena situacija na Balkanu dobro došla Europskoj uniji da fokus sa srži vlastite sistemske krize ponovno pomakne na polu-vanjske faktore i nastavi sigurnim, iako potpuno disfunkcionalnim putem, zanimljivo je kako su mediji regije olako preuzeli tezu o pet kriznih zemalja na Balkanu. Posebno je indikativno da je novinarima trebalo gotovo tjedan dana da imenuju spornih pet zemalja. Dio ih svakako vjerojatno nije niti mogao nabrojati svih pet, nesigurni u to je l’ Kosovo samostalna zemlja ili tek dio Srbije. Tako smo u hrvatskom mejnstrimu, pošteđenom autorefleksije i kritičnosti, tek nakon tjedan dana počeli saznavati o kojih se pet zemalja radi. Kriza je “očito” toliko velika da prosječni medijski radnik kao ni konzument nije mogao lako dešifrirati na koje se zemlje misli. I na ovom se primjeru ponovno izvrsno očituju rezultati medijske krize u kojoj se vanjska politika ne klika puno, pa je onda ni nema puno. Zato, ne iznenađuje da je hrvatskom novinarstvu trebalo tjedan dana da donese konačne odluke o kojih to pet kriza na Balkanu priča EU. Pritom ni sami nismo znali brojimo li se u to ili ne? Ili broje li se druge EU članice u to, jer situacija je daleko od bajne u Grčkoj, prosvjedi se množe u Rumunjskoj, pri čemu se nikako ne bi moglo reći da je prosvjed špijuna svakodnevna situacija. Bugari su ionako uvijek na rubu prosvjeda, bilo zbog struje, Roma ili izbjeglica. No, ipak, da razriješimo za naše čitatelje, vjerojatno nepostojeću enigmu, zemlje proglašene kriznima su: Makedonija, Kosovo, Srbija (!?!), Bosna i Hercegovina i Crna Gora.