I dok se hrvatska desnica zabavlja udarom na suvremeni film i nastoji skrenuti proračunski novac podobnijim autorima, ona albanska i dalje muku muči s komunističkim filmskim nasljeđem. Navodno filmovi snimljeni u komunističkom periodu i dalje nesmiljeno šire propagandu. Odlučan korak u smjeru konačnog obračuna s crvenim pokretnim slikama poduzeo je ovih dana javno financirani Institut za komunističke zločine.
Dakle, navedeni Institut je predložio da se zabrani emitiranje svih filmova nastalih u komunističkom periodu. Kako je za BIRN izjavio Agron Tufa, direktor Instituta i pjesnik po duši, trenutno u suradnji s nekoliko drugih javnih institucija rade na izradi nacrta zakona kojim bi se sporni filmovi zabranili. Tufa objašnjava i motivaciju: “Mi stojimo iza inicijative i nastojimo doprinijeti dekomunizaciji društva. Tadašnji su filmovi bili oruđe masovnog pranja mozga u svrhu genocidne propagande i mržnje među klasama.” No, boji se Tufa da bi mogli poprimiti istu funkciju i danas: “Suočeni smo s rizikom s obzirom na to da prikazivanje ovih filmova održava i aktivira nostalgiju za diktaturom… Oni čine veliku štetu javnom zdravlju i predstavljaju etičku i estetičku katastrofu koja utječe na mlađe generacije.”
Ipak, Tufa je pristao učiniti mali ustupak u nacrtu prijedloga zakona. Naime, ima tih nekoliko filmova iz tog perioda koji nisu baš toliko puni propagande i njih bi se smjelo prikazivati, ali pod posebnim uvjetima. Svakom prikazivanju trebala bi prethoditi najava u kojoj se pojašnjava zašto ih se prikazuje. Valjda zbog neke vrijedne glumačke role ili virtuoznih montažnih prijelaza. No, kao i u mnogim drugim slučajevima obračuna s komunističkom prošlošću, jedno proturječje prilično strši u cijeloj priči: ako je komunizam raskrinkan kao ideologija i politički poražen, odakle onda toliki strah od zastarjele komunističke propagande i filmova koji raspiruju “mržnju među klasama”? Možda zato što suvremena politička i ekonomska stvarnost daje toliko povoda za tu mržnju?