Netko se u Hrvatskoj napokon prihvatio zadatka analiziranja medija s obzirom na njihov prikaz žena. Očekivano, bila je to upravo Libela, “portal o rodu, spolu i demokraciji”. Jedan od onih “ljevičarskih” neprofitnih medija koji prema mišljenju resornog Ministarstva kulture ne zaslužuju financiranje jer bi a) trebali funkcionirati tržišno i b) jer kao medij ne spadaju u kulturu, ali postoji i neformalno c) jer su ljevičari, iako će svoju ideološku opredijeljenost deklarativno Nina Obuljen, HDZ-ova ministrica kulture, dakako zanijekati.
Nema trenutno bolje ilustracije važnosti javne funkcije medija od Libelinog istraživanja seksizma u medijima. Ali što je još važnije nema plastičnijeg prikaza inherentnog, internaliziranog, neosviještenog šovinističkog odnosa hrvatskog društva prema ženama. Kako kaže jedan od autora istraživanja Ivan Tranfić, “mediji su odraz stvarnosti i svakodnevice” ali kao “njezini sukreatori, mediji nose odgovornost za reproduciranje negativnih stereotipa o ženama i rodnim ulogama”.
Senzacionalizam i objektiviziranje žena
U zaključku istraživanja objavljenom na Libeli stoji kako mediji “odabirom riječi, senzacionalizmom i clickbait sadržajima često podilaze najnižim strastima koje nerijetko uključuju seksizam, seksualnu objektifikaciju i diskriminaciju žena, ali i ostalih marginaliziranih skupina”. Autori ističu kako “istraživanje nije provedeno u skladu sa striktno znanstvenim kriterijima”, no analiza medijskih sadržaja “rađena je na sustavan i metodološki usklađen način”. “Istraživačice su seksizme svrstavale u jednu od šest kategorija: seksualna objektifikacija, rodni stereotip, kultura silovanja, mizoginija/govor mržnje, homofobija/transfobija i kategorija ‘drugo'”, kažu autori.
Dakako, ne iznenađuje da u šovinističkim prikazima žena prednjače mediji prepušteni tržištu, odnosno oni koji glavninu svojih prihoda ostvaruju prodajom oglasnog prostora. Posebno se to odnosi na internet medije kojima je naplata oglasnog prostora jedini dostupni izvor prihoda. A da se “seks prodaje”, nije nikakva internet izmišljotina, već barem polustoljetna provjerena marketinška taktika. Takvim je medijima svaki klik “jedna” kuna. Što više klikova ostvare, skuplje mogu prodati oglasni prostor, bolje plaćati radnike, producirati više teksta (istina, često sumnjive kvalitete, vjerodostojnosti i informativnosti) i dakako, održati svoj medij. Tako ne čudi da u seksizmu prednjače Index.hr i Dnevnik.hr. Oba medija ovise gotovo isključivo o reklamama.
No ipak, ovo objašnjenje nije dovoljno dobar i prihvatljiv odgovor na očigledan problem šovinizma u medijima. Kao što nije niti legitimno promatrati ovo pitanje isključivo iz medijske perspektive. Među novinarima, ovo se pitanje često sagledava kao dilema “kokoš ili jaje”. Što je bilo prvo, da li je prvo publika tražila šovinistički i mizogini sadržaj pa su ga novinari počeli objavljivati ili su internet novinari objektivno nedovoljno obrazovani i potkapacitirani (redakcijskim uvjetima) za produciranje inteligentnijeg, informativnijeg i edukativnijeg sadržaja? Da li imamo medije kakvo nam je društvo, ili imamo društvo kakvi su nam mediji?
Što tržište ima s tim?
Ova lažna dilema ideološka je i protržišna perspektiva (mediološki promatrano) transparentna u politici koju provodi vlasnik najčitanijeg i najutjecajnijeg medija u Hrvatskoj, internet portala Index.hr. Od početka medijske krize u Hrvatskoj, Index se uspio održati, usprkos brojnim preprekama, poput zatvorske kazne (zamijenjene dobrotvornim radom) vlasnicima radi višegodišnje utaje poreza1. Dobrim dijelom prihode je Index nabijao upravo objavom članaka poput ovih koji su završili u Libelinom istraživanju šovinizma. I kako sad razriješiti ovaj paradoks?
Ako vam je prihvatljivo tumačenje da su mediji i javnost usko međuovisni te da će publika biti pismenija što su novinari pismeniji, a stavovi prema ženama u društvu onakvi kakvima ih mediji “frejmaju”, onda sistemsko rješenje ne može biti apeliranje na etičnost i prosvjetiteljstvo čitatelja oba spola da ne klikaju na šovinističke članke. U konačnici, privlačitelji klikova ni ne znaju točno s kojim razlogom netko klikne na nešto (možda s negativnim primislima, poput autorice ovog teksta ili autorica Libelinog istraživanja). Medijska pismenost tako se u tržištu prepuštenim medijima gotovo nikada ne povlači kao argument, osim kao indignacija prema medijskoj nepismenosti čitatelja (bez propitivanja medijske pismenosti vlastitih autora, kakve primjerice baš internet portali zapošljavaju na desku) za objašnjenje ogromnog broja klikova na šovinističkim sadržajima.
“Proaktivna” uloga ovih medija u medijskom opismenjavanju međutim u pravilu izostaje, iz jednostavnog razloga što se nalazi u izravnoj kontradikciji s ekonomskim interesom medija prepuštenih tržištu. “Klik” je postao mjerilo uspjeha i dokle god generira financijska sredstva, održava medij, omogućava zaposlenost novinara, protiv njega se čini gotovo nemoguće boriti. Ovakvoj degradaciji novinarske struke pripomogla je radikalna kriza u novinarstvu koja je trajno odnijela gotovo polovicu radnih mjesta u ovom, nekad izrazito propulzivnom sektoru. Plaće su naime toliko pale da na “klikbejt” radnim mjestima za malene honorare ili plaće gotovo u pravilu rade neiskusni i obrazovno neusmjeravani mladi ljudi koji se uče nekim potpuno novim prioritetima novinarstva.
Izloženost medija isključivo tržištu rezultirala je tako izravno degutantnim medijskim prikazom žena, što pak vjerojatno dovodi do internalizacije negativne slike o sebi kod mladih djevojaka, ali i potpuno pogrešnog pristupa mladića ženama. Moguća sistemska rješenja išla bi u smjeru javnog financiranja medija, sektora prebitnog da bi bio sveden na isključivo tržišno pitanje ili naplate sadržaja na internetu od čitatelja, što pak vodi u sasvim novi set problema. Medijsko opismenjavanja postalo je tako nešto nužno tržišnim medijima, kao što se iz Libelinog istraživanja i nepobitno vidi. S druge strane, da li je zaista nakon ovoga još moguće tvrditi da mediji ne spadaju u polje kulture i da ne sudjeluju u oblikovanju kulturnog polja? U koji bi onda točno sektor trebali spadati? U konačnici, možemo u ovom slučaju za potrebe rasprave potvrditi posljedice pasivnosti Ministarstva kulture prema medijima. Tako bi se moglo reći da je ministrica Obuljen govorila istinu kada je za Telegram.hr kazala da ministar kulture ne utječe niti na jedan jedini medij. Cinici bi rekli, vidi se.
- Tada je doduše taj portal napadao ministra financija i maćehinsku državu koja ograničava slobodno poduzetništvo, dok primjerice ovih dana, dok traje konačni obračun s njihovim glavnim protivnikom Ivicom Todorićem, zauzimaju nešto društveno osvješteniju perspektivu, očekujući od države upravo suprotno od onoga što je osnivač Indexa i još uvijek krucijalna figura toga medija Matija Babić, očekivao kad se radilo o njemu samom. No, ne brinite, slijep je Indexov osnivač na vlastite kontradikcije [↩]