Unatoč izrazitom siromaštvu, koje prati i opće nezadovoljstvo, Kosovo se ne može pohvaliti nekim značajnim radničkim borbama. Jedan od ključnih uzroka tome nesumnjivo je mizerno stanje na sindikalnoj sceni.
Rad bez ugovora, prekovremeni rad bez plaće, nesigurnost na radu: oni rijetki na Kosovu koji imaju tu sreću da nađu posao izloženi su svemu ovome i mnogim drugim prekršajima koje nekažnjeno provode poslodavci. Radna mjesta su u trenutnom odnosu snaga prostori autoritarnog prezira prema pravima radnika. Rastuće razlike između bogatih i siromašnih te drugi politički problemi koji su blokirali zemlju ne daju nikakvu nadu u poboljšanje u skorije vrijeme. Nažalost, sindikati ne igraju nikakvu značajniju ulogu u političkom i društvenom životu zemlje još od ranih 1990-ih, kada su organizirali štrajkove protiv ukidanja autonomije bivše socijalističke pokrajine.
Nakon najvećeg od tih štrajkova, u septembru 1990., režim Slobodana Miloševića otpustio je preko stotinu tisuća radnika. Ta je situacija dovela do albanskog bojkota institucija Srbije, ali i oslabila Uniju nezavisnih sindikata Kosova (BSPK), jedinu kosovsku sindikalnu konfederaciju. Ona od tada zapravo ne igra važnu ulogu u borbi protiv sve gorih radnih i socijalnih uvjeta u zemlji, a kraj rata 1999. godine dodatno ju je oslabio prema drugim akterima. Dapače, njezini predstavnici sjede u upravnom odboru Kosovske agencije za privatizaciju (AKP), čije su aktivnosti dovele do zatvaranja najvećeg broja kosovskih tvornica i stvaranja vojske nezaposlenih.
Kada je sredinom 1990. osnovan, BSPK je imao zadatak da posebno predstavlja etničke Albance, za koje se smatralo da nisu adekvatno zastupljeni u službenim sindikatima. Danas predstavlja gotovo isključivo radnike javnog sektora. Mreža ove konfederacije još uvijek je razgranata: ima čak 19 granskih sindikata i pet regionalnih ureda u svim većim gradovima. Postoje sindikalne organizacije na razini poduzeća i sektora, a konfederacija ima funkcionalna tijela poput upravnog vijeća i predsjedništva. No to ne znači da ove strukture nisu prožete sukobima.
Stalna erozija utjecaja
Na primjer, u decembru 2011. godine, BSPK je trebao organizirati kongres, no predsjednik Haxhi Arifi je imao izazivača. Kako se nisu mogli dogovoriti oko izbora, na kraju su održana dva kongresa. Onaj održan u Đakovici je izabrao dosadašnjeg predsjednika Arifija, a drugi je održan u Prištini gdje je za novog predsjednika izabran Ali Shabanaj. Sukob oko toga tko je pravi predsjednik umalo je postao i fizički kada su se dvije grupe susrele. Konfuzija oko ovog kongresa dovela je do odlaska dvaju važnih sindikata iz konfederacije: onih obrazovanja i policije.
Sindikalna gustoća (postotak radnika učlanjenih u sindikat), kao i općenito javna prisutnost sindikata neprestano su u padu. Još 2010. preko 20% radnika (uglavnom iz javnih službi) bilo je učlanjeno u neki od sindikat BSPK-a. Do 2015., taj je udio pao ispod 15%, odnosno na nešto manje od 47 tisuća radnika. Faktor koji najviše doprinosi smanjenju udjela radnika u sindikatima je proces privatizacije, u kojem i BSPK sudjeluje. Stranački sukobi unutar sindikata dodatno slabe ionako skromne organizacijske kapacitete i iscrpljuju financije. Najveći problem dakako ostaje činjenica da onaj dio radnika koji najviše treba sindikalnu zaštitu uopće nije zastupljen.
U posljednje vrijeme najaktivniji BSPK-ovi sindikati su oni u zdravstvu, pošti i telekomunikacijama te sindikat koji okuplja radnike tvrtke Elektrokosova. No općenito najaktivniji sindikat, onaj obrazovanja i znanosti, više nema veze s konfederacijom. On je osobito angažiran u borbi protiv nasilja u učionicama, koje je posljednje vrijeme eskaliralo. Predsjednik tog sindikata, Rrahman Jashaj, čak je zaprijetio i štrajkom radi ovog problema, koji “ne pogađa samo pojedince, već predstavlja i napad na instituciju obrazovanja”.
Potreba za obnovom
Djelotvornost sindikata neprestano je izložena oštrim kritikama kako stručnjaka, tako i samih radnika. Javna potpora BSPK-u izrazito je slaba čemu doprinosi i nespretna komunikacija s javnošću. Tako je konfederacija danas uglavnom poznata po blagim izjavama koje ne korespondiraju dobro s raspoloženjem radnika. Sve to doprinijelo je optužbama za korupciju u vrhu sindikata i općem dojmu da je osnovna funkcija BSPK-a da namiri svoje vodstvo i zadrži društveni status quo. Sindikati se obično brane tvrdnjom kako je izrazito teško organizirati radnike, što bi onda trebalo objasniti malen broj prosvjeda i štrajkova. Stoga je i službeno osnovni cilj konfederacije da sudjeluje u “socijalnom dijalogu”.
On se, uz sudjelovanje sindikata u radu agencije za privatizaciju, manifestira uglavnom kroz socijalno-ekonomsko vijeće, u kojem uz sindikate sjede i predstavnici države i kapitala. To je “dijalog” koji neodoljivo podsjeća na situaciju u kojoj dva vuka i jedna ovca diskutiraju o tome što će jesti za večeru. Doduše, u obranu sindikata ipak treba reći kako ima istine u tome da je teško mobilizirati ljude na Kosovu oko pitanja radničkih i socijalnih prava. No to je situacija koja samo još jednom pokazuje koliko je snažna sindikalna infrastruktura potrebna ovoj zemlji. Nju bi mogao izgraditi samo novi sindikalni duh koji bi donijela nova generacija radničkih vođa koji bi borbu za radnička prava poveli korak dalje.