Porast tzv. desnog populizma, u brojnim europskim i svjetskim zemljama, koji nerijetko označava spoj desnih i konzervativnih ideja sa socijalnim i protekcionističkim politikama uzima se kao simptom za dijagnosticiranje ispražnjenog mjesta ljevice. Dakle, takve inicijative računaju da će si priskrbiti podršku javnosti ili budućih glasača ukoliko usput detektiraju i probleme (no nije nužno da ih riješe) koji proizlaze iz njihove osobne ekonomske nesigurnosti. No nije mainstream politika jedino polje na kojima rastu takvi hibridi.
Taj je recept odlučila isprobati i poznata hrvatska nevladina udruga “U ime obitelji”. Nakon nekoliko notornih kampanja koje su bile pokretane isključivo “vrijednosnim” motivima, jučer su predstavnici udruge predali Saboru prijedlog o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojim bi se, između ostalog, regulirao rad nedjeljom. Taj je problem inače bio čest predmet javnih rasprava, koje je poticala Katolička crkva kao glavnu točku svoje “socijalne” agende, a prethodilo mu je nekoliko izmjena zakona kojim se ukidalo, odnosno ponovno uvodilo, rad nedjeljom. Inače, prema Direktivi Europskog parlamenta i Vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena, svakom radniku treba biti zajamčen minimalan tjedni odmor od 24 sata, no nigdje ne piše da to mora baš biti nedjelja.
Ono za što se navedena inicijativa zalaže nije apsolutno ukidanje rada nedjeljom, oni žele model kojim bi rad nedjeljom svakom radniku bio na izbor (ili na savjest): “radnik pisanom izjavom uručenom poslodavcu može reći da želi raditi nedjeljom, a da mu je to plaćeno 50 posto više od uobičajene satnice”. Predloženi model odbacili su članovi izborne liste za predstojeće lokalne izbore Za radnički Karlovac, također organizatori nedavnog “Prosvjeda za neradnu nedjelju” na kojem su istaknuli probleme današnjeg radnika među kojima je rad nedjeljom tek jedan u nizu, a njegovo ukidanje tek “prvi konkretni korak prema smanjenju radnog vremena”.
Eksploatacija solidarnosti
Spomenuti Karlovčani ispravno su detektirali probleme koje bi ovakvo “kompromisno rješenje” moglo generirati: ako se sve svodi na izbor, a “bitna radnička pitanja rješavaju samo s poslodavcem, za većinu njih to ne znači izbor – nego prisilu. Poslodavac vrlo lako može pritiskom ishoditi da radnice i radnici potpišu da žele raditi nedjeljom”. Isto tako, osporavaju dosta uvriježen stav da se problem radne nedjelje može riješiti novčanom naknadom jer će kao prvo, poslodavac tjerati radnike da rade intenzivnije i duže kako bi mu se isplatila nedjeljna satnica, a kao drugo, radničke su satnice ionako nedovoljno plaćene pa ni 50 posto više od uobičajene satnice ne čini veliku razliku.
Iako je problem prepoznat, predložena rješenja ga ne mogu adekvatno suzbiti. Kako podrška neradnoj nedjelji dolazi od velikog broja različitih društvenih aktera: od sindikata preko vjerskih udruga, čak i do potrošača koje bi se u znak solidarnosti i mogli odreći te komocije kupovine nedjeljom, svaka će takva inicijativa uživati određene simpatije. Međutim, kompromis koji predlaže “U ime obitelji” nije usluga i “desnima” i “lijevima”, nego poslodavcima koji će lako moći utjecati na “izbor” svojih zaposlenih. No, “U ime obitelji” ionako ne zna puno o pravu na izbor.