Predsjednički izbori u Srbiji, koji se održavaju ove nedjelje, još su jedna prilika za ambiciozne najave velikih građevinskih zahvata, osobito u glavnom gradu. Među tim najavama se ovoga puta našlo i rješenje za zgradu Generalštaba, koja već gotovo 20 godina stoji razrušena u neposrednoj blizini središnjih državnih institucija.
Križanjem Nemanjine i Knez Miloševe ulice u centru Beograda dominiraju zgrade nekadašnjeg Državnog sekretarijata za narodnu odbranu. Izvan funkcije su od 1999. godine kada ih je NATO avijacija bombardirala i oštetila kao sjedište Generalštaba vojske SR Jugoslavije i Ministarstva odbrane. Zgrade, među građanima poznate kao “Generalštab”, obložene su kosjerićkim crvenim kamenom i bračkim mramorom, a projektirao ih je Nikola Dobrović, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i jedan od najznačajnijih autora jugoslavenske moderne arhitekture. Od bombardiranja pa do danas ovo devastirano, ali i dalje impozantno zdanje nema istinske upotrebne funkcije, ako zanemarimo da je nedavno preko polovine fasade razvučen jumbo plakat Vojske Republike Srbije s motivacijskom porukom Živojina Mišića “Ko sme, taj može, ko ne zna za strah taj ide napred!”
Traženju daljnjih solucija nije se posvetila nijedna vlast do današnje. Prije četiri godine, tadašnji potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić konstatirao je kako “nema ništa lepo u ruševinama usred Beograda” te najavio da će o rješenju popričati s nikim drugim nego prijestolonasljednikom Ujedinjenih Arapskih Emirata šeikom Muhamedom bin Zajedom. Šeik je izrazio interes da na tom mjestu podigne luksuzni hotel, a kao jedan od potencijalnih takmaca spominjao se i sadašnji predsjednik SAD-a Donald Trump. Ova suradnja nije urodila plodom, princ bin Zajed okrenuo se megalomanskijim projektima kao što je Beograd na vodi, a Donald Trump političkoj karijeri.
Međutim, povijest je sama servirala novi povod i priliku za rješavanje sudbine Generalštaba. Naime, ove godine navršava se 800. godišnjica krunidbe Stefana Nemanjića “Prvovenčanog” – sina Stefana Nemanje, utemeljitelja srpske vladarske dinastije Nemanjića – za kralja Raške. Premijer je sastavio komisiju kojoj je sam stao na čelo i donijeta je odluka – Generalštab, odnosno njegovo A krilo koje se nalazi prekoputa Vlade Srbije, na čiju djelomičnu sanaciju je prije dvije godine potrošeno 78 milijuna dinara, sada će se za trošak od 180 milijuna dinara sravniti sa zemljom, a na njegovom mjestu bit će podignut spomenik Stefanu Nemanji i Muzej Nemanjića.
Tradicija revizionizma
Tom prilikom Vučić je izjavio: “Rušimo zgradu Generalštaba da bismo postavili spomenik onome ko je stvorio srpsku državu. Nemamo spomenik Stefanu Nemanji u našem gradu. Napravićemo velelepan spomenik, ali i muzej Nemanjića, da bi naša deca znala šta su oni sve ostavili Srbiji.” Ova ideja dio je decenijskih nastojanja različitih vladajućih opcija da urbanističkom planu srbijanske metropole utisnu što dublji pečat buržoaskog (i feudalnog) pravoslavlja, a ako je moguće, istovremeno se obračunaju s nasljeđem socijalističkog modernizma.
Taj proces je započeo još u najdekadentnijoj fazi SFRJ. Najveći dio Hrama sv. Save (Rastka Nemanjića), “najveće pravoslavne crkve u Europi”, podignut je 1985. godine uz blagoslov republičkog predsjedništva i gradskih vlasti. Nastavlja se u devedesetima i razdoblju nakon tzv. demokratskih promjena preimenovanjem ulica koje je su na različitim razinama provodili miloševićevci, Šešeljevi radikali, Đinđićevi demokrati itd. Simbolički veoma bitan čin ovog razdoblja bilo je glorificirano Đinđićevo uklanjanje zvijezde petokrake s krova gradske skupštine 1997. godine. Zoran Đinđić, tadašnji gradonačelnik, tom je prilikom izjavio da “ideološki simboli spadaju u muzeje” i da “Beograd ne pripada nijednoj ideologiji, nego sebi i ljudima koji tu žive.”
Želja za antikomunističkim makeoverom dominira i trenutnom vladajućom garniturom Srpske napredne stranke. Proslava 70. godišnjice oslobođenja Beograda u kojem je enormnu ulogu uz Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije odigrala i sovjetska Crvena armija, obilježena je na tragikomičan način – podizanjem spomenika Nikolaju II Romanovu. Užasi arhitektonskog retuširanja grada nastavili su se i lani kada je s Trga Slavija uklonjen spomenik Dimitriju Tucoviću kako bi se na istom mjestu moglo započeti s gradnjom muzičke fontane.
Romantizacija feudalizma i demonizacija komunizma
U sklopu Beograda na vodi najavljena je rekonstrukcija “Despotovog grada” na donjem Kalemegdanu gdje se nekada nalazila tvrđava despota Stefana Lazarevića, a naprednjaci već dugo vremena revnosno provode glorifikaciju dinastije Karađorđevića. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ujedno je i predsjednik “Odbora za povratak posmrtnih ostataka članova porodice Karađorđević u Srbiju” a za njegova mandata u crkvi na Oplencu sahranjeni su kralj Petar II i knez Pavle Karađorđević, koji je ujedno i sudski rehabilitiran. Ako je vjerovati medijskim napisima, najnoviji omaž kraljevskim dinastijama biti će osmometarska brončana statua Stefana Nemanje i muzej njegove obitelji na račun Dobrovićevog Generalštaba.
Nije ovo prvi put da Vučić poteže za srednjovjekovnim nemanjićevskim imaginarijem. Početkom 2015. godine, u srpskoj enklavi Gračanici na Kosovu otkrio je spomenik kralju Milutinu Nemanjiću, inače najpoznatijem po braku s petogodišnjom bizantskom princezom Simonidom i osljepljivanju sina prijestolonasljednika. Tom prilikom mediji su najrevnije izvještavali kako premijer prilikom liturgije nije mogao zaustaviti suze te da je po završetku ceremonije okupljenima poručio da sedam stoljeća nakon Milutinove smrti treba “da vidimo šta smo uradili od onoga što je on uradio i šta treba da učinimo kako bismo obezbedili budućnost naše dece.” Premijer pritom nije razjasnio po čemu bi to većina stanovništva mogla pamtiti feudalne srednjovjekovne dinastije osim po njihovom bogomdanom pravu na korištenje besplatnog kmetovskog rada.
S obzirom na to što se sprema zgradi Generalštaba, vidljivo je da cilj ovakvih projekata nije zapravo “da naša deca znaju šta su sve Nemanjići ostavili Srbiji” već da se izbriše ono što su joj ostavili komunisti. Glavni ideološki motiv antimodernističkih “zahvata” u takozvanom tranzicijskom razdoblju jest povratak toku tobože istinske, nacionalne povijesti, toku koji je navodno naprasno prekinut rušenjem monarhije i komunističkom zauzimanjem vlasti. Nemali doprinos ovome osigurava revizionistički konsenzus koji negira temeljnu modernističku dimenziju borbi u 20. stoljeću (prvenstveno NOB-a) – zahtjev za egalitarnošću.
Historijska legitimacija užasa
Nacionalistička perspektiva proskribira komuniste kao invazivni antisrpski element, kao totalitarnu rulju koja je radila na zatiranju srpskog naroda i poništavanju njegovih “vrijednosti”. Međutim, kako konstatira Boris Buden, komunisti nisu radili na uništenju nacije, zatiranju svega nacionalnog kako se danas govori. Nastojanje jugoslavenskih komunista bilo je da na se na ovim prostorima realpolitičkoj kategoriji nacije da socijalni sadržaj. Istovremeno je vođena borba protiv šovinističke dominacije i strane okupacije, te kampanja za opismenjavanje, stjecanje radničke kontrole, emancipaciju žena itd. Značajan dio ciljeva postignut je nakon partizanskog oslobođenja 1945. i osujećivanjem potpune restauracije prijašnjeg političko-ekonomskog modela.
Aleksandar Vučić kotač povijesti vraća unatrag, realnost bremenitu gorućim socijalnim problemima ispunjava nacionalističko-mitološkim sadržajem. Odavno je jasno da državni revizionistički projekti ne obuhvaćaju samo “goruće sporne točke” naše prošlosti koje, kako bi se izrazio Vučićev hrvatski kolega Andrej Plenković, imaju “dvostruke konotacije”. Napori revizionista obuhvaćaju povijest našeg društva u cjelini, a pažnju ne posvećuju samo Drugom svjetskom ratu ili raspadu Jugoslavije nego i manje “atraktivnim” temama kao što je srednjovjekovna srpska država.
Revizionizam kao sredstvo političke legitimacije režima nije slučajnu upravo sada u punom zamahu. Sakralizacijom vlastele, velmoža, despota, gospodara, careva, kvislinga i raznih drugih likova iz antikomunističkog simboličkog imaginarija želi se stvoriti dojam da njihove vizije povijesno nemaju nikakvu alternativu. Brisanjem modernističkih elemenata vlasti nam poručuju da je povijest oduvijek vodila današnjoj situaciji, jedinoj “normalnoj” i prihvatljivoj. Ono što nas donekle može ispuniti osjećajem zadovoljstva u periodu profeudalne memorijalne revitalizacije jest činjenica da su dugogodišnje borbe radnog naroda s ovog područja zbrisale kraljevske obitelji i njihove povlastice, makar u formi od krvi i mesa.
Tradiciju te borbe najprikladnije je spašavati suvremenim progresivnim političkim akcijama. Kako bi sjećanje na borbe što uspješnije degradirao, a njihovu reaktualizaciju osujetio, Vučiću ostaje samo da i ubuduće pušta suze pod velelepnim brončanim statuama.