Fingiranjem socijalne demografske politike u glavnom gradu Hrvatske, problem manjka mjesta u dječjim vrtićima pokušava se “riješiti” plaćanjem roditeljima za odgoj djece. No, mjera kojom se to nastoji ostvariti ima vidljive suprotne socijalne i rodne učinke.
Gradovi i općine u Hrvatskoj osnivači su ustanova za rani i predškolski odgoj i obrazovanje te imaju gotovo potpunu nadležnost nad financiranjem tog sustava. Grad Zagreb financira 60 javnih vrtića u koje je uključeno 33.349 djece i 69 privatnih i vjerskih vrtića u koje je uključeno 5.224 djece, zatim djelatnost dadilja za 60 djece, a od rujna 2016. uvedena je i mjera “roditelj odgojitelj”. Premda je u Zagrebu u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja uključeno najviše djece u Hrvatskoj, 33,4% za djecu jasličke (6 mjeseci do 3 godine) i 88,8% za djecu vrtićke dobi (3 do 6 godina) problemi koji se generiraju u sustavu su mnogobrojni. Jedan od ključnih je izostanak smještajnih kapaciteta zbog kojih neka djeca ostaju izvan sustava, a u pojedinim kvartovima se u grupe upisuje prevelik broj djece, što rezultira slabijom kvalitetom uvjeta rada i povećanim opterećenjem zaposlenih u sustavu, odnosno nepoštivanjem Državnog pedagoškog standarda.
Na ovaj problem posljednje dvije godine ukazuje Sindikat obrazovanja, medija i kulture koji kroz mehanizme socijalnog dijaloga, ali i drugim sindikalnim akcijama poput prosvjeda traži od gradske uprave transparentno i odgovorno upravljanje javnim sredstvima te donošenje i provođenje strategije razvoja gradske predškolske infrastrukture kojom bi se rasteretio preopterećen sustav. S druge strane, grad rješavanju problema pristupa po sada već ustaljenom modelu upravljanja financijama bez strateške vizije i jasnih smjernica, “dajući” na sve strane pomalo.
Ovakva politika primarno je vođena populističkim namjerama osvajanja političkih bodova ili pritiscima pojedinih aktera na civilno-društvenoj i sindikalnoj sceni, pri čemu ni jedno ni drugo ne ukazuje na promišljeno, racionalno i odgovorno upravljanje gradskim proračunom. U ovom konkretnom slučaju izostanak jasne strategije i nedovoljno učinkovitu dogradnju i izgradnju novih javnih vrtića te prekapacitiranost u sustavu grad “krpa” sufinanciranjem privatnih i vjerskih vrtića koji su posljednjih godina u stalnom porastu, zatim sufinanciranjem djelatnosti dadilja i uvođenjem mjere “roditelj odgojitelj”.
Bruto-neto spin
U rujnu 2016. stupila je na snagu odluka o novčanoj pomoći za “majku odgojiteljicu” kasnije preimenovanu u “roditelj odgojitelj“. Njom se jednom od roditelja koji brine za najmanje troje djece (od kojih minimalno jedno dijete u trenutku ostvarivanja prava još uvijek nije krenulo u osnovnu školu) omogućuje ostvarivanje mjesečne financijske naknade. Visina bruto iznosa predviđenog za roditelje korisnike trebala bi biti jednaka prosječnom iznosu neto mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj. Visina naknade od mjeseca do mjeseca se mijenja, krećući se oko 5.600 kn bruto (iznos koji izdvaja grad), pri čemu roditelj prima 2700 kn neto mjesečno1.
Mjera “roditelj odgojitelj” instantno je odgovorila na goruće potrebe mnogih roditelja, posebice roditelje koji su slabije vezani uz tržište rada ili im je otežan pristup tržištu rada. Međutim mjera je izuzetno problematična i kontraproduktivna ako uzmemo u obzir da su svima dostupni i priuštivi kvalitetni programi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja važan preduvjet za ostvarivanje obiteljskih i politika rodne ravnopravnosti koje roditeljima i posebno ženama kao tradicionalnim nositeljicama brige i skrbi o djeci omogućuju usklađivanje obiteljskog i profesionalnog života, te da je uključivanje sve djece bez iznimke u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja važno iz aspekta postizanja boljih obrazovnih ishoda na višim razinama obrazovanja, izjednačavanja životnih šansi svakog djeteta i borbe protiv društvenih nejednakosti i siromaštva.
Za daljnju analizu problematike važno je istaknuti sljedeće: a) na 2.000 korisnika/ica mjesečni trošak za ovu mjeru je nešto više od 10 milijuna kuna što je godišnje 135 milijuna kuna, b) najveći broj korisnica mjere su žene, 1.793 u odnosu na 192 muškarca, a prilično “siromašnu” novčanu pomoć moguće je koristiti sve dok najmlađe dijete ne napuni 15 godina i c) u javne vrtiće je u odnosu na 2015./2016. godinu upisano 1.271 dijete manje što je kako se navodi u Programu javnih potreba u predškolskom odgoju i obrazovanju te skrbi o djecu za 2017. povezano s uvođenjem mjere “roditelj odgojitelj”.
Socijalno ulaganje, ne trošak
Razvojem i ekspanzijom socijalnih usluga, od kojih su usluge ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja među najvažnijima, dugoročno se postižu ekonomske i fiskalne uštede. Prema istraživanju AK Europa iz 2013., ulaganje u razvoj sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja na planu dugoročne ekonomske dobiti za društvo ima daleko pozitivnije učinke od bilo kojih drugih javnih davanja. Ono utječe na povećanje ukupne zaposlenosti i posebno zaposlenosti žena, a posljedično i na njihove prihode. Ovu tezu potvrđuje i istraživanje koje je skupina autora, profesora na Studijskom centru socijalnog rada u Zagrebu provela 2010. u Hrvatskoj, u kojem je uspostavljena veza između obuhvata djece vrtićima i zaposlenosti žena. Istraživanje je pokazalo da je u onim županijama u kojima je obuhvat vrtićima veći, udio zaposlenih žena također veći.2
U dokumentu AK Europa dodatni pozitivni učinci ulaganja u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja također se ogledaju u povećanoj javnoj potrošnji, ali i u smanjenju javnih davanja za nezaposlene te osobe i obitelji nižeg socioekonomskog statusa. Istraživanje pokazuje da bi u 5 godina uz povećanje broja mjesta u vrtićima za 35.000, dobit za austrijski proračun iznosio u prosjeku 98 milijuna eura.
Mjera “roditelj odgojitelj” djeluje upravo suprotno, jer se njome ne rješavaju strukturni problemi, već se potencijalna sredstva koja bi se mogla uložiti u razvoj infrastrukture što bi proračunu donijelo dugoročnu dobit, “odlijevaju” iz sustava. Dovoljno je usporediti kapitalne investicije za predškolske objekte koje su u proračunu grada Zagreba za 2017. predviđene u iznosu 7,5 milijuna kuna i iznos od 135 milijuna kuna koji će otići za servisiranje ove mjere. Da bi slika bila potpunija, navedenoj usporedbi moguće je još dodati iznos od otprilike 30 milijuna kuna potrebnog za izgradnju novog vrtića pri čemu bi ostatak do 135 milijuna vjerojatno bio dovoljan za operativne troškove rada vrtića (plaće zaposlenih i druge materijalne rashode).
Nadalje, primjenom mjere “roditelj odgojitelj”, djeca se ispisuju iz vrtića te se vraćaju u okrilje obitelji gdje većina može ostvariti pravo na adekvatnu skrb, ali ne i pravo na odgoj i obrazovanje. Mnogobrojni autori koji se u teoriji i praksi bave odgojem i obrazovanjem pišu i govore o važnosti usmjerenih i formalnih poticaja za razvoj djeteta na svim područjima s posebnim naglaskom na socijalni. Osim kvalitativnog utjecaja na razvoj djeteta, istraživanja pokazuju da djeca koja pohađaju vrtiće ostvaruju bolje obrazovne ishode na višim razinama obrazovanja, što se posebno odnosi na djecu koja dolaze iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa. Posljedično, uključivanje djece u odgojno-obrazovne programe može pridonijeti smanjivanju društvenih nejednakosti i klasnih razlika jer (donekle) ujednačava životne šanse sve djece.
Obiteljske obaveze i rodna ravnopravnost
Obitelji u novije vrijeme sve teže balansiraju između povećanih zahtjeva tržišta rada i njihovih roditeljskih uloga prema djeci. Kao neke od solucija definiraju se različite mjere vezane za obiteljsku politiku; od kreiranja fleksibilnijih radnih mjesta pa sve do dopusta i programa ranog odgoja i obrazovanja, a među kojima je i mjera “roditelj odgojitelj”. Korisnici tih mjera su kao što i naš primjer pokazuje često upravo žene, koje i općenito na razini Hrvatske znatno više sudjeluju u provođenju skrbi nad djecom ili drugim članovima obitelji, što posljedično dovodi do nejednakog položaja na tržištu rada, kao i na perzistiranje rodnih nejednakosti u različitim sferama društvenog života.
Žene tako ostaju doma i brinu se za kućanstvo, dok muškarci preuzimaju tradicionalnu uloga hranitelja i opskrbitelja obitelji. Ne ulazeći preduboko u deprivilegirajuću poziciju koju takav status donosi samoj ženi, otežavajući joj mogućnosti višedimenzionalnosti i radnog ispunjenja, važno je napomenuti da takav odnos moći i autonomije u obitelji, posebice kroz nedostatak financijskog aspekta autonomije, otežava mogućnosti za napuštanjem nasilnih odnosa, što dovodi do katastrofalnih posljedica kako na samu osobu, tako i na dijete.
Osim direktnih negativnih posljedica koje mjera ima za žene odmah po njezinu korištenju, zabrinjavajuće su i dugoročne posljedice. Tako ženama nakon prestanka korištenja same mjere nije osigurana nikakva zaštita ili sigurnost ulaska na tržište rada. I dok samo izbivanje s tržišta rada duže od godine dana utječe izrazito negativno na mogućnost povratka na radno mjesto, visinu plaće, položaj žena u strukturi poduzeća te na mogućnosti napredovanja, izbivanje u trajanju i do 15 godina koje je omogućeno ovom mjerom, zasigurno će stvoriti novu skupinu nezaposlenih, osiromašenih majki bez adekvatnih znanja i vještina kojima bi mogle konkurirati na tržištu rada.
Alternativna rješenja
Europska komisija je u svojim smjernicama po ovom pitanju “krenula” drugim putem te je još 2002. godine postavila tzv. “barcelonske ciljeve” prema kojima je do 2010. u vrtiće trebalo uključiti 33% djece mlađe od 3 godine i 90% djece starije od tri godine u svim zemljama članicama EU, dok strategija Europa 20 na području obrazovanja i prevencije ranog ispadanja iz obrazovanja ovim ciljevima pridodaje i cilj o obuhvaćenosti vrtićima 95% djece u dobi između 4 godine i polaska u obavezno obrazovanje. Ishodi bi trebali biti povećanje zaposlenosti žena, mijenjanje “tradicionalnih” uloga u kućanstvu, smanjenje siromaštva obitelji kroz model dvaju zaposlenih roditelja te naposljetku i smanjenje rodnog jaza i rodnih nejednakosti.
Uzimajući u obzir sve gore navedene razloge i sve lošiju materijalnu situaciju obitelji s djecom, postavlja se pitanje u čijem se interesu provodi mjera “roditelj odgojitelj”?3 U skladu sa svim negativnim posljedicama koje ovakva mjera može prouzročiti, smatramo mjeru neprihvatljivom, a kao rješenja (koja mogu potaknuti pozitivne demografske promjene i pozitivno utjecati na ostvarivanje politika rodne ravnopravnosti te svakom djetetu omogućiti ostvarivanje prava na odgoj i obrazovanje) vidimo donošenje antidiskriminacijskih zakona koji će štiti žene na tržištu rada i zbog kojih one neće ostajati bez posla zbog trudnoće i roditeljstva.
Osim toga, rješenje se nalazi i u poboljšanju dostupnosti i kvalitete usluga kao i u izgradnji novih objekata tamo gdje je to potrebno, osnaživanjem odgajatelja i drugih zaposlenika u vrtićima kao ključnim nositeljima kvalitete, te u uklanjanju socioekonomskih prepreka kroz mijenjanje kriterija za upise u vrtiće i snižavanjem cijena vrtića s tendencijom njihovog potpunog ukidanja. Uz jasnu viziju, odgovorno upravljanje financijama te inovativnim praksama grad Zagreb bi s obzirom na veličinu proračuna mogao značajno unaprijediti usluge na području odgoja i obrazovanja na svim razinama. Pozitivne primjere ovakvih politika i praksi imamo u Hrvatskoj i od njih možemo učiti.
Grad Umag je primjerice nedavno uveo besplatne vrtiće za svu djecu, a grad Sisak je kroz sustav javne nabave povezao lokalne proizvođače hranom te je na taj način osigurao za svu djecu zdrave obroke, ali je i potaknuo razvoj lokalne ekonomije, a od početka 2017. je uveo i besplatne dodatne programe poput programa ranog učenja engleskog jezika. Naposljetku, ali ne manje bitno, treba napomenuti da socijalna politika, a time i mjere obiteljske politike ne smiju biti dio politikanstva i odluka kojima će određene vlasti skupljati poene na izborima, jer same po sebi mogu izazvati razorne posljedice, kako za pojedince, tako i za cijelo društvo. Socijalna politika predstavlja ulaganje u bolje sutra, u kvalitetnije ekonomske i socijalne aspekte društva, iz kojih mogu profitirati svi, a ne samo neki pojedinci.
- Naknadu može ostvarivati sve dok najmlađe dijete na navrši petnaest godina života. Između ostalih, uvjeti za dobivanje naknade su da sva djeca žive u zajedničkom kućanstvu, da je korisnik/ica mjere hrvatski državljanin i najmanje 5 godina u kontinuitetu ima prebivalište u Zagrebu, da je nezaposlen/a i da dijete ne ide u jaslice/vrtić sve do obveznog programa predškole. Prema službenim podacima grada Zagreba, na dan 25.01.2017. godine, za korištenje mjere podneseno je 2.414 zahtjeva, a obrađeno je 2.100 zahtjeva, od kojih je pozitivno riješeno 1.985 zahtjeva [↩]
- Dobrotić, I., Matković, T. i Baran, J. (2010). Zaposlenost žena i pristup sustavu predškolske skrbi za djecu u Hrvatskoj: Postoji li veza?. Revija za socijalnu politiku 17 (3), 363-385. [↩]
- Prema podacima o broju korisnika već sad 1.985 djece nalazi se izvan sustava. Izvan tržišta rada pritom se nalaze 1.793 žene i 192 muškaraca, s tendencijom zadržavanja takve situacije do djetetove 15-te godine života. [↩]