Senat Sjedinjenih Američkih Država napokon je, iz trećeg pokušaja, ratificirao Protokol o prijemu Crne Gore u NATO sa 97 glasova za, i dva protiv. Za ratifikaciju protokola bila je potrebna dvotrećinska većina. Dokument je proslijeđen na potpisivanje predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu, nakon čega stupa na snagu u formi zakona. Ovim je činom 26 od 28 zemalja članica NATO-a dovršilo postupak, a čekaju se još samo odluke Nizozemske i Španjolske. Potom slijedi ratifikacija u crnogorskom parlamentu, a premijer Duško Marković nada se da će Crna Gora već na idućem samitu alijanse sudjelovati kao članica.
Argumenti oko kojih se centrirala rasprava na ovu temu u američkom senatu, pokazuju irelevantnost balkanskih zemalja za taj vojni savez. Funkcija malenih balkanskih zemalja u očima financijski značajno moćnijih, nije biti “garanti stabilnosti” u regiji, kao što patronizacije obično glase, već biti garantima sigurnosti zapada od “vanjskih utjecaja”, što nije ništa drugo nego eufemizam za Rusiju. Vidjelo se to jasno iz rasprave u američkom Senatu. S obzirom na veličinu Crne Gore, protivnici njezinog pristupanja postavljali su logično pitanje, kako svega 2000 vojnika, koliko ukupno ima ova zemlja, može na bilo koji način biti faktor u NATO-u ili braniti američke interese? Odgovori su se u pravilu odnosili na važnost Crne Gore za Rusiju, s obzirom na izlaz na Jadransko more. Ulaskom CG u NATO, ovaj savez sada u potpunosti kontrolira Jadransko more i čini još jači štit Europe od Rusije.
I dok prosječan stanovnik Balkana pojma nema da živi u potencijalno novom predratnom periodu, Zapad se priprema na nove oružane sukobe u regiji. Pod izlikom uplitanja u unutarnja politička previranja, prst se upire u Rusiju. S obzirom na to da sporne balkanske zemlje nisu članice Europske unije, nejasno je zašto se ruski utjecaj smatra vanjskim faktorom, a onaj zemalja Unije i same EU internim? Dvostruki kriteriji opet su jasno vidljivi, Balkan je dio Europe uvijek kada se u geopolitički kontekst uvede ruski faktor, no ne i onda kada EU ne osjeća prijetnju s istoka, npr. u kulturološkim pitanjima.
Kompliciranje odnosa Rusije i EU artikulira se postupno i neizravno upravo u ovoj regiji, stoga se Europa priprema na obranu. Kako nije moguće jednostavno rasporediti vojsku za obranu pred Rusijom potrebno to učiniti zaobilaznim putem. Tako su mirovne snage Europske unije u Bosni i Hercegovini (EUFOR) upozorile političke lidere te zemlje da su spremne intervenirati u kratkom roku u slučaju da se obnovi nasilje. Premda EUFOR u BiH ima raspoređeno svega 800 vojnika, u “slučaju izbijanja bilo kakvog nasilja u BiH mogao bi brzo rasporediti rezervne vojne snage, uglavnom iz Italije i Njemačke”.
Huškačka uloga medija
Ova nevjerojatna vijest objavljena je na Reutersu, a nekritički je prenesena na Al Jazeeri. Dok na Zapadu raste “zabrinutost zbog sve veće nestabilnosti na historijski nestabilnom Balkanu” moglo bi se reći da na Balkanu raste dvostruka zabrinutost. Jednom zbog promatranja regije kao vojnog poligona u kojem zapravo nikad nema mira, niti se ratovi ikad završavaju, pa tako vječno tinja strah od obnove nasilja koje se po potrebi može lako užgati. Ali posebnu zabrinutost izaziva i ovakvo nekritičko izvještavanje sve prisutnije u mejnstrim medijima diljem Balkana. Takav je pristup izvještavanju površan i izrazito socijalno i politički štetan – jer vodi ka internalizaciji autokolonijalnog diskursa o buretu baruta, no vodi i normalizaciji vojne prisutnosti, što nema pak nema uzroke u svakodnevnim životima ljudi na Balkanu.
Ilustracija za ovu tezu je već još jedan paragraf iz iste vijesti koji se nekritički kopipejsta umjesto da se demantira i kritizira Reuters, agenciju svjetskog glasa, koja si površno i pogrešno izvještavanje ne bi smjela dozvoljavati objavom ovakvih rečenica: “Zabrinutost od novog sukoba u BiH je u porastu nakon zahtjeva Srba za separaciju entiteta Republika Srpska od ostatka zemlje, te zbog velike podrške glasača na referendumu da zadrže nacionalni praznik, koji je Ustavni sud proglasio neustavnim.” Republika Srpska nije pokrenula zahtjev za separacijom od BiH iako se može tvrditi da je referendum o prazniku bio priprema za takav događaj, no to je pretjerana simplifikacija političke situacije.
U interesu javnosti na Balkanu ne nalazi se nekritičko servisiranje pogrešnih informacija, ovakvim se pristupom samo doprinosi normalizaciji predratnog diskursa, što doprinosi prihvaćanju neizbježnosti “obnove nasilja”. Ako bi do nasilja nekad u budućnosti i došlo, uzrok tome neće biti korupcija Milorada Dodika ili Nikole Gruevskog, kao ni nemogućnost ovdašnjih naroda da funkcioniraju u skladu za zahtjevima demokracije (jer ne može se tvrditi da je primjerice Europska unija demokratska tvorevina) već radi toga jer su vojni savezi pripremili ratnu kartu, našavši se na pola puta, na sjecištu svojih ekonomskih interesa, na Balkanu.