Kao što se može vidjeti na transparentima učesnika masovnih protesta koji se već devet dana održavaju na ulicama gradova u Srbiji, razloga za bunt je mnogo: od socijalne situacije do autoritarne vladavine. I svi su ti razlozi jednako legitimni i važni, ali ipak jedna pojava kao da ih uspijeva sve obuhvatiti i na najplastičniji mogući način prikazati vladajuću politiku. Naime, u planu je izmjena Zakona o socijalnoj zaštiti prema kojoj će radno sposobne osobe svoju socijalnu pomoć naprosto morati “zaraditi”.
Kao što u opsežnom članku ističe Deutsche Welle, takva je praksa zapravo već pokrenuta u Srbiji Uredbom Vlade iz 2014. godine. No, čini se da Uredba nije bila dovoljna unatoč svom birokratskom cinizmu u opisu odnosa države i korisnika: “sporazum o aktivnom prevazilaženju njegove nepovoljne socijalne situacije”. Iz proračuna se za socijalnu pomoć u Srbiji izdvaja 15 milijardi dinara (oko 120 milijuna eura), a preduvjet za stjecanje je statusa korisnika jest da pojedinac mora imati manje od 7.946 (64 eura) dinara mjesečnih primanja, a tročlana porodica manje od 15.000 dinara (120 eura). O strogosti tih uvjeta dovoljno govori “granica siromaštva” koju određuje Zavod za statistiku: ona za pojedinca iznosi 15.500 dinara.
Brutalna rješenja
Ipak, ni tako nisko postavljena granica očito državi nije dovoljna i korisnike socijalne pomoći planira prisiliti da ju zarade, mahom fizičkim radom. Motivacija za Uredbu, pa onda pretvaranje Uredbe u Zakon, proizlazi navodno iz učestale zloupotrebe socijalne pomoći. Međutim, čak ako i jesu učestale, one se ne rješavaju tako da prisilite na rad one kojima je socijalna pomoć potrebna, već tako da Centri za socijalni rad kvalitetnije vrše kvalitetnije provjere. Mada, s ovako postavljenim uvjetima, krajnje je degutantno pričati o zloupotrebi. A o navodnoj društvenoj integraciji kroz prisilni rad naprosto ne treba trošiti riječi.
No, svu promašenost ove mjere i njenu prikladnost u opisu politike vladajućih najbolje možemo dočarati ako je usporedimo sa subvencijama za radna mjesta koje Vlada redovito isplaćuje stranim investitorima i time se hvali. Dakle, u zemlji u kojoj država mora doslovno podmićivati kapital da investira i otvori radna mjesta, nezaposleni moraju prisilno raditi da bi stekli pravo na socijalnu pomoć. Ako znamo da investitori mahom gase ta subvencionirana radna mjesta nakon isteka zakonskog roka onda bez imalo zadrške možemo zaključiti: nezaposleni će svojim radom posredno financirati besplatnu radnu snagu za kapital. Dakle, dvostruki besplatni rad. Naprosto ingeniozno.