Priče o spajanju naroda i narodnosti Europe putem zajedničkog tržišta već godinama gube na uvjerljivosti. Zapravo bi se i većina novih političkih projekata i pokreta širom Europe, različitih provenijencija, mogla svrstati pod zajednički nazivnik: reakcije na iznevjerena europska obećanja. Dovoljno je samo postaviti zdravorazumsko pitanje da bi stvari postale jasnije: ako se tržište zasniva na konkurenciji, a konkurencija implicira pobjednike i gubitnike i cijeli niz socijalnih opasnosti po potonje, kako onda taj mehanizam može spajati ljude i graditi veću i inkluzivniju zajednicu?
Primjera i političkih reakcija, pametnijih ili glupljih, može se pronaći jako puno. Izdvojimo jedan koji se novinarskom znatiželjom ovih dana ponovo aktualizirao. Riječ je o poslovnim aktivnostima ovdašnje tvrtke Đuro Đaković TEP u Velikoj Britaniji. Ta tvrtka je tamo angažirana na nekoliko projekata, a “najsporniji” je onaj izgradnje stanice za biomasu u Rotherdamu u Južnom Yorkshireu. Prije otprilike godinu dana, tamošnji su sindikati predvođeni sindikatom Unite blokirali gradilište zahtijevajući da se poštuju odredbe granskog kolektivnog ugovora i da se radnicima iz Hrvatske povise plaće na minimum propisan ugovorom.
Sindikalni muk
Njihove zahtjeve podržao je i jedan laburistički zastupnik u parlamentu i uskoro je Đuro Đaković TEP bio prisiljen isplatiti radnicima razlike u plaći. No, prema navodima iz Unitea početkom ove godine, uprava tvrtke je doskočila kolektivnom ugovora tako što je natjerala radnike pri povratku u Hrvatsku da vrate “višak”. Iz tvrtke su tada oštro negirali optužbe i poručili da ih britanski poslodavci i sindikati žele izbaciti s tamošnjeg tržišta jer su im konkurentni. U pomoć im je priskočio i potpredsjednik Sindikata metalaca Antun Štivić koji je rekao da u tome nema ništa sporno jer u ugovoru s radnicima stoji da će im tvrtka za vrijeme rada u Velikoj Britaniji pokrivati troškove smještaja, hrane i prijevoza koje moraju nadoknaditi povratkom u Hrvatsku.
Slučaj je jučer ponovno aktualizirao novinar Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić. Pokušao je kroz razgovore sa sindikalistima razjasniti optužbe iz Velike Britanije i ustanoviti jesu li stvarno radnici bili prisiljeni vraćati novce ili je posrijedi samo već spomenuta ugovorna stavka. Kontaktirao je Matijanić niz sindikalista, uključujući i Štivića, ali konkretniji odgovor nije dobio. Ali je zato dobio odgovor od uprave firme u kojem se upozorava na navodni deal britanskih poslodavaca i sindikata kako bi se odstranila konkurencija: “pod krinkom zaštite prava radnika pokušavaju nametnuti velike dodatne troškove firmama koje žele raditi na britanskom tlu i učiniti ih nekonkurentnima.”
Premda se ne može sa sigurnošću utvrditi da su radnici bili prisiljeni vraćati novac poslodavcu, sudski postupak još traje u Velikoj Britaniji, teško da niže nadnice nisu bile osnovna konkurentska prednost kompanijama poput Đure Đakovića TEP. Ono što možemo sa sigurnošću utvrditi jest da rast konkurentnosti nauštrb radnika nipošto neće dovesti do proklamiranog evropskog zajedništva. To je pokazao i Brexit, a pokazuje i sindikalni muk na hrvatskoj strani.