Diskurs je jedno od moćnijih sredstava širenja različitih ideoloških vrijednosti, ali i oruđe za legitimaciju “delikatnih” politika, poput primjerice, vojnih akcija. Njegovu analizu lakše je provesti nad događajima koji pripadaju prošlom svršenom vremenu, posebno kad se radi o ratovima koji su već dobiveni ili izgubljeni, jer su se događaji odvili do krajnjih posljedica pri čemu su dobitnici i gubitnici već definirani. No, prepoznati mehanizme djelovanja ideologije i proizvodnje pristanka nije uvijek jednostavno ni medijski pismenoj javnosti. Moć diskursa, posebno kad je upućen sa pozicija formalne moći, leži i u tome da se izvanredne prakse prikažu kao sasvim “normalne” odnosno svakodnevne, te da se nedjelovanjem javnosti proizvede učinak pristanka. Drugim riječima: “tko šuti, smatra se da pristaje”.
Točno na ovaj način formulirane su (informacijama i dubinom konteksta siromašne) vijesti o dva nova bombardera, iz nove serije najnovijih “nevidljivih” američkih bombardera, F35, koji su prelijetali iznad Estonije 25. aprila i sletjeli u NATO bazu što ju Amerikanci drže u toj zemlji. Radilo se o “simboličkoj” “gesti” (a ne prijetnji) koja “pokazuje” (a ne demonstrira) “predanost” (a ne nasilnost) Sjedinjenih Američkih Država “obrani” (a ne nametanju vojnih rješenja) NATO članica na granici s Rusijom. Bombarderi F-35 poletjeli su iz Velike Britanije i let je bio dijelom obuke NATO pilota “diljem Europe” kojima se Rusiju pokušava “odvratiti” od bilo kakvih “upada” na područja baltičkih zemalja.
Druga strana i profitni interes
Da bi se zadovoljilo formalni zahtjev profesionalnog novinarstva u ovako ideologiziranim vijestima, obično se samo navede izjava famozne druge strane, koja u ovom slučaju glasi tek “Rusija niječe bilo kakve namjere” narušavanja teritorijalne jedinstvenosti druge zemlje. No, nema objašnjenja ruskih političkih ni vojnih pozicija, ni analize pluseva i minusa koje bi nam, kao čitateljima čiji se pristanak pokušava privoljeti, objasnile zašto je Rusiji u interesu ili im nije nimalo u interesu napasti Estoniju. Stoga nam, kao čitateljima, ruska izjava djeluje neplauzibilno, ne ulijeva nam sigurnost, iza nje ne vidimo nikakve argumente. No, istovremeno su naglašeni argumenti NATO-a za potrebom obrane od Rusije. Dakako tu je ultimativni argument aneksije Krima i ukrajinskog fronta, trepeta Europe, a treba biti posebno oprezan i zbog blizine te zemlje tradicionalno neciviliziranom “buretu baruta”, koje opet, navodno, smatra zapad, samo čeka da eksplodira: jer demokracija “nije baš” uhvatila korijena na Balkanu.
No, nema zapravo problema jer kako je jasno poručio estonski ministar obrane “Sjedinjene Američke Države iskaze jedinstvenosti uzimaju vrlo ozbiljno”, a dokaz tome je prelet bombardera preko estonskog zračnog prostora, glasi implicitni nastavak argumenta.
Međutim, ono čemu SAD pristupa vrlo ozbiljno, njegova je uloga svjetskog policajca, tužitelja, suca, porote i krvnika. I to ne zbog pacifističke prakse nenasilja, već radi profita koje ratna industrija i industrija u ratu proizvodu. A nakon odabira Donalda Trumpa za američkog predsjednika koji NATO smatra potrošenom organizacijom i “prijeti” mu ukidanjem američkih sredstava (gotovo polovicu budžeta alijanse financira SAD jer druge zemlje, posebno one europske, ne plaćaju NATO-u godišnje obaveze koje iznose 2 posto BDP-a), nužno je pokazati američkom predsjedniku koliko je NATO nužan faktor u stabilnosti Europe.
Pa ipak, neovisno o tome tko je za Balkan i Europu veća opasnost, Rusija ili NATO, opasne su obje strane. I usprkos umirujućem diskursu mejnstrim medija, koji nekritički prenose službena priopćenja, smatrajući to legitimnim novinarskim postupkom. Ultimativne prijetnje za ljudske živote, one vojne, pokušavaju se prikazati miroljubivim diskursom i time nas uvjeriti da se ne zvecka oružjem i ne povećava dojam latentnog konflikta. Međutim, ostaje činjenica da iako nitko, tko se informira u mejnstrimu, ne razumije točno oko čega i kako bi NATO i Rusija mogli eventualno zaratiti, doslovno nad našim glavama. Dojam intenziteta konflikta, s jedne strane postupno raste od aneksije Krima, dok s druge strane, usprkos embargu i sankcijama koje su EU i Rusija nametnule jedna drugoj, dvije državne zajednice dobro surađuju kad se radi o trgovini prirodnim resursima. U situaciji uzajamnog rata, dovoljno bi bilo da Rusija Europskoj uniji zatvori plin i time paralizira i njemačku i poljsku industriju. No, to se neće dogoditi jer i Rusija ovisi o tim transakcijama baš kao i EU. Osim ako se ne izračuna da se zatvaranje pipe može lako kompenzirati na drugi način, a podsjetimo, kad pričamo o EU pričamo o tržištu koje veličine 600 milijuna potrošača. I naravno, ako sukob NATO-a i EU može proizvesti profit, a bez da se istovremeno prelije u novi globalni rat. No, javnost pri tom, ne mora pristati na ove računice, niti na normalizaciju vojnog diskursa, neovisno o tome s koje se strane granice nalazi.