Zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću predstoji bitka za šesti mandat na čelu gradu. Pored “nervoznih” reakcija koje obilježavaju kampanju, kao što je slučaj parka na Savici, uočljiv i uspostavljeni obrazac devastacije javnih kulturnih resursa. Uime umreženih interesa pod plaštom spomenarskog kiča.
“Ne daj Bog i Majka Božja Bistrička da to netko dovede u pitanje”, rekao je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik u petom mandatu prilikom medijske najave vlastite kandidature za šesti mandat kao kandidat stranke Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti. Invokacija je poslužila kao (auto)komentar njegova obećanja da će se “konačno ići u adaptaciju Paromlina”. A zagrebački Paromlin oduvijek je meko simboličko mjesto susreta okorjele gradske administracije, aporijskih mišljenja konzervatorske struke i prosvijećenih građana koji dijelom načelno, a dijelom iz sentimentalnih razloga taj spomenik industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća smješten s južne strane željezničke pruge koja presijeca grad, drže značajnim motivom otpora barbarizmu i klijentelizmu.
Bandić je dakle rutinski obavio javnu “prezentaciju” jedanaest budućih gradskih projekata u novom mandatu “koji nisu farsa, nisu iluzija, oni su sada nezaustavljivi”. Pred kamerama je najprije skinuo sako, zavrnuo rukave i odradio preferencijalnu ideološku prugu. “Ja sam svjetonazorski antifašist, ali majka mi je dala mlijeko da budem socijalno osjetljiv i da volim svoju domovinu. Kada je u pitanju nacionalno, nitko ne može biti nacionalniji od mene”. Publici navikloj na Bandićeve hijazme i bombastiku spoja motiva Rade Končara i Majke Božje Bistričke, “ponovno bacanje rukavice aktualnoj vlasti”, najave izgradnje “najmodernijeg hospicija u Europi” ili “kongresnog centra u okviru Paromlina” – svi ti lažni Milanovi performativi sveukupno i pojedinačno sada opasno idu na živce. A je li pasivna senzacija jedini trag otpora građana, pokazat će se uskoro, na lokalnim izborima 21. svibnja.
Paromlin kao mjera taktike iscrpljivanja
Poučno je, ipak, shvatiti zašto je gradonačelniku Paromlin, više bogec nego heroj-spomenik industrijske arhitekture, omiljena lopatica u živom pijesku gradskih problema. Stvar je pak vrlo jednostavna, kao i mnogošto u bandićevskoj politici. Paromlin je idealtipska prazna forma, spin i paravan aktualnosti zagrebačkoga života u korist sveprihvaćenom spomenarskom kiču na koji gradonačelnik uvijek igra. Evergrinski “problem”, nikad doista u fokusu interesa, a uvijek zalog za mnogo veću i skuplju igru, Paromlin je mjera bandićevske taktike iscrpljivanja svih sudionika zamršene utakmice s dalekim, ali uglavnom jasnim ciljem. Ključni element te taktike je, razumije se, zajedničko fizičko vrijeme: u pet mandata Bandićeve vlasti mreža posredničkih usluga i obaveza se toliko razgranala, da se ne isplati kopati “originalnu”, startnu verziju problema.
Na primjeru zaštićenog kulturnog dobra i remek-djela industrijske arhitekture koji od 1990-ih uz pomoć kolebljivih gradskih vlasti projektno lavira između prenamjene u “poslovni objekt”, svrsishodne restauracije ili rušenja, dovoljno je istaknuti historijski najbližu kronologiju. Dugogodišnja (ciljana) nebriga za sanaciju prostora Paromlina dovela je 2011. do izrade sanacijskog plana koji je napravilo Poglavarstvo Grada. Plan je “uključivao ustupanje prostora investitoru koji bi se obavezao sanirati, restaurirati i staviti prostor u funkciju”, ali taj prijedlog u realitetu jednostavno “nije zaživio”. Štoviše, u veljači 2013. najprije se iz čista mira urušio čitav južni zid glavne zgrade Paromlina, a potom se u studenom iste godine dogodilo “daljnje urušavanje glavne zgrade dogodilo pred jakim naletima vjetra, kada su se urušili skoro cijeli sjeverni i dobar dio zapadnog zida”. Krnje ostatke zgrada Paromlina zatim su u lipnju 2014. ilegalno nastavili rušiti bageri neke privatne građevinske firme, ali po službenom nalogu iz nekog ureda Grada Zagreba.
Svakom prolazniku uz put paromlinske relikvije, koju je Grad sabotirao do karikaturalnog, arhitektonski jedva prepoznatljivog profila, danas mora pobjeći barem kiseli osmijeh. Gradonačelnik, znači, danas obećava veliku kulturnu investiciju kao spasonosnu intervenciju u industrijsku arhitekturu koja u realitetu vlastite materije gotovo ne postoji. I to kao zalog senzibilnim biračima kojima je stalo i do baštine i do kulturnih sadržaja i do Majke Božje Bistričke, a koji se neće, simultano, prisjetiti ogromnog broja jednako zapuštenih objekata industrijske arhitekture u Zagrebu čiju je prenamjenu, sanaciju ili privremeno korištenje gradska vlast, u sprezi s kojekakvim privatnim paravanskim firmama, sistemski ubijala godinama.
Puka osveta
Kakvu vrstu gentrifikacije, s kojim točno investitorima ili interesnim grupama, za koji kapital ili čiju korist gradonačelnik Bandić primjenjuje u gradu, nije neophodno znati u detalje. Važno je, međutim, znati u kojoj je mjeri i u kojoj proceduralnoj točki taj model formatiranja grada “nezaustavljiv”. Zasad Bandićev sistem “dela” po planu. Princip bagera je isti, ali se nijanse polako mijenjaju pod sve većim pritiskom sve većeg broja upornih građana. Primjerice, na dan najave Bandićeve kandidature, dok je gradonačelnik formulirao bulšit-fraze o “Zagrebu kao socijalno najosjetljivijoj europskoj metropoli”, građani naselja Savica probdjeli su već drugu noć štiteći javnu zelenu površinu od devastacije bagerima koji su, bez nalaza Građevinske inspekcije ali s nalogom iz Grada, počeli prekopavanje javne površine u četiri sata poslije ponoći.
Zaumni simultanitet tih događaja potkrijepljen je istoga dana, kada je gradonačelnik odbio izjavu o problemu Trnjanske Savice za javnu televiziju, jer je taman nekom drugom, prijateljskijem TV-mediju demonstrirao kako se peku ćevapi, i to u neposrednoj blizini “problematične” livade na Savici. Građani okupljeni u “Incijativi za spas parka Savica” ranije su izvojevali pobjedu protiv gradnje crkve na tom području, što je gradonačelnik zdušno forsirao. Zato aktualna bagerska intervencija odnosno agonija novoga parka u parku na Savici predstavlja čistu, aktualnu gradonačelnikovu osvetu. Ako je to nekome teško shvatljivo, neka se testira na sljedećim umreženim primjerima iracionalnog, malicioznog i tendencioznog upravljanja kulturnim institucijama u Gradu.
U gustom medijskom vremenu najave kandidature za gradonačelnika Milan Bandić je, kao poklon kulturno senzibilnim građanima, ponovno otvorio Kinoteku. Riječ je o danas posve tehnološki i prostorno zapuštenom, a od 1960-ih do 1990-ih kultnom mjestu filmskog, kinotečnog programa na kojemu su doista odrastale generacije stanovnika Zagreba. Kinoteka je 1990-ih jedva životarila da bi sredinom 2000-ih trajno prekinula s radom jer je prostor čitave zgrade kina vraćen katoličkoj crkvi. Svejedno: “Kinoteku treba vratiti Zagrepčanima”, rekao je gradonačelnik, dogovorio najam prostora od 12 tisuća kuna koje će odsad (bilokoja?) gradska uprava plaćati Crkvi i prikvačio Kinoteku pod upravljačko kormilo Centra za kulturu i film August Cesarec u vlasništvu Grada.
Zašto je napravio takav iracionalan i licitarski potez jasno je svima: zbog “efekta Paromlin”. Zato da nostalgičari birači, kojima kultura predstavlja jedino mladenačke i lajfstajl historijske sentimente staroga Zagreb-grada, budu svjesni (lažne) kulturalizacije kvarta i nesvjesni spina kojim se uz reanimaciju Kinoteke zamućuju razlozi otkazivanja gradskih ugovora dvama nezavisnim, ambicioznim, uspješnim i dobro postavljenim kinima u gradskom vlasništvu, ali ne i pod izravnom gradskom upravom.
Predratna imovina
Mjesecima, naime, prije otvorenja starije i ljepše Kinoteke, uprave kina Tuškanac i Europa dobivale su dvosmislene i poluprijeteće dopise iz Grada kojima im se očito sugeriralo zahlađenje poslovnih odnosa. Formalni razlog? Preispitivanje “stanarskog prava” tih kino-prostora u vlasništvu Grada zbog procedure povrata imovine. Bandićevskom formulacijom, stvar je takva da je “grad Zagreb ostao bez velikog dijela prostora koji su u povratu imovine oduzete za jugoslavenskih komunističkih vlasti pa se sada treba racionalnije postaviti”. A zapravo je riječ o tome da je Grad Zagreb, baš kao na primjeru Paromlina, namjerno sabotirao sanaciju prostora kina Tuškanac (što je savez filmskih udruga koje upravljaju tom temeljnom kinotečnom institucijom napravio iz vlastitih sredstava) i postupno smanjivao dotacije tom kinu do apsurdno niske svote u 2017. godini.
Na primjeru kina Europa – za koje je 2007. godine, na incijativu “Daj mi kino” u organizaciji filmskih udruga i profesionalaca, Grad Zagreb otkupio dvoranu i zatim uz desetogodišnji ugovor povjerio upravljanje udruzi Zagreb Film Festivala s namjerom da kino postane “regionalni centar filma” – ponavlja se jednako reketarski motiv prijetnje “povrata predratne imovine” i postupnog, ali značajnog smanjivanja gradskih dotacija. Iako je kino Europa, uz Tuškanac najznačajnije nezavisno zagrebačko kino, lani posjetilo 125 tisuća gledatelja kada je dobilo i važno priznanje “Europa Cinemas” za najbolje europsko kino; gradonačelnik nije impresioniran.
Filmske udruge, profesionalci i racionalni građani okupili su se zato u nedavnoj inicijativi “Daj mi kino 2“, jer je kao dan jasno da gradske vlasti namjeravaju uništiti zdravu, nezavisnu i profesionalnu upravljačku bazu kina Tuškanac, a možda ga posve istjerati iz gradskog prostora koji će biti lako prenamijenjen u lukrativnije svrhe. Ista je stvar i s kinom Europa, filmskog i ležernog, festivalskog i svekulturnog prostora iz srca centra grada. Ugovor Zagreb Film Festivala kao upravitelja s Gradom ističe krajem 2018. godine, pa bude li Majka Božja Bistrička na razini zagovarateljskog zadatka, Bandić će vrlo izgledno prikačiti tu lokaciju gradskoj upravi – pak bude razmislil kaj bude s njenom namjenom.
Ali ovim primjerima evidentnog Bandićevog udara na javni prostor kulture s ciljem jednostavne instrumentalizacije čitavog zagrebačkog kulturnog pogona, prethode još (najmanje) dva vrlo slična. Najprije je prošle godine nezavisna uprava Zagrebačkog plesnog centra proglašena, ukratko, “nekompetentnom” pa je odlukom Grada Zagreba taj jedini profesionalni centar suvremenog plesa u Hrvatskoj (smješeten u adaptiranom prostoru nekadašnjeg kina u centru grada) pripojen Zagrebačkom kazališu mladih, instituciji također u vlasništvu Grada. Zatim je početkom ove godine manji, ali profesionalno vrlo agilan ured Koncertne direkcije Zagreb, čiji je nekadašnji ugled gradonačelnik vrlo otvoreno minorizirao delegirajući im organizaciju pučkih sajmova ića i pića; jednostavno pripojio Koncertnoj dvorani Lisinski, iz prostih razloga holdingizacije sistema. To sada znači da Koncertna direkcija Zagreb, uspješna kuća sa 70-godišnjim stažom iz centra grada, formalno više ne postoji, jer gradonačelnik smatra da je “preskupa” i neracionalno postavljena, dakle nepotrebna.
Pa kaj?
I da, gotovo smo zaboravili napomenuti. Zagrebačkom kazalištu mladih, instituciji iz centra grada, latentno nad glavom visi Damoklov mač “povrata predratne imovine”, jer Grad Zagreb nije vlasnik čitave zgrade u kojoj je teatar. A i da jest. U teroru bandićevske taktike iscrpljivanja riječ je o lažima, podmetanjima, reketima i ucjenama dugoga trajanja. Aktualni gradonačelnik je lijepo rekao: “procesi su nezaustavljivi”. To bi moglo značiti da se gradska vlast dobro pobrinula da u proceduralnom smislu oteža svaku borbu za eventualni povratak ovakve kulture, na kakvu smo dosad navikli u centru Zagreba, ako i/ili kad se dogodi da Milan “napusti fotelju”. To bi moglo značiti da je Bandićevo totalno preuzimanje kulturnih institucija jednako instrumentalizaciji njihova sadržaja, jednako njihovom apsolutnom izgonu, u neki pretpostavljeni periferijski centar – ili čak niti to.
Jedino pitanje svih pitanja ostavljeno je senzibilnim građanima. Onima, koji će u lipnju uživati u festivalskom dizajnerskom distriktu centra grada, provjeravati kako napreduje eksperiment sadnje palme iz kontinentalnog asfalta, kako se prodaju dizajnerski notesi i cekeri po uzoru na “kumice s placa” i kako se kulturnjački ležerno živi en plain air, uz manifestacije kulturnih industrija. Ako više ne bude kina, ni drugoga kina, niti plesnog centra, niti kazališta, niti koncertnog prostora za ozbiljnu muziku, senzibilni građani će ipak imati barem jednu, tako tipično licitarsku, olakotnu historijsku analogiju. Nekad su, naime, Ilicom i Jelačić-placom konji vukli kočije, a bordeli i kabarei nizali se centrom grada. Toga više nema: pa kaj.