Da se nešto kuha u odnosima u hrvatskoj vladajućoj koaliciji, moglo se naslutiti jučer u promjeni retorike premijera Andreja Plenkovića. Ona se inače uglavnom svodila na balans između doslovnosti i floskula, ali jučer je premijer odlučio zaigrati na kartu zagonetnosti i aluzija. Na novinarsko pitanje o statusu ministra financija Zdravka Marića i stavu MOST-a, premijer je uz smiješak odgovorio: “Sve znam, sutra ću vam reći.” I što je danas rekao? Nakon što je taj status stavio na dnevni red sastanka Vlade, Plenković je razriješio trojicu ministara iz kvote MOST-a koji su izrazili nepovjerenje prema ministru Mariću.
Neočekivana i šokantna odluka premijera odmah je potaknula špekulacije: je li se radilo o neposrednoj odluci ili je stav donešen već prije? Je li premijer znao da će se MOST-ovi ministri ovako postaviti i jesu li u MOST-u očekivali ovakvu reakciju premijera? Koliko je ljudi unutar HDZ-a znalo za Plenkovićev “plan”? Premda je iz izjava koje su uslijedile teško razabrati sve odnose znanja i ne-znanja, sasvim je jasno kako je ovaj problem dugo tinjao i da su svi potezi mogli biti očekivani, barem za glavne aktere. No, ključno pitanje koje se postavilo nakon Plenkovićeva poteza jest ono najočitije: znači li ovo pad Vlade? Za sada se čini sve otvorenim, ali gotovo nemoguće je zamisliti da ostane u obliku trenutne koalicije.
Stalna tempirana bomba
Kao i prije nepunih godinu dana, prilikom pada vlade Tihomira Oreškovića, uslijedio je niz novinskih konferencija. Prvi je istupio čelnik MOST-a i predsjednik Sabora Božo Petrov. Pokazalo se da se ništa nije promijenilo u odnosu na istu ulogu otprije godinu dana: Petrov i dalje glumi lukavog kalkulanta, a ispada politička kukavica. Nakon što mu je Plenković po kratkom postupku otkantao tri ministra, Petrov se bavi proceduralnim zavrzlamama kako bi navodno prisilio Plenkovića da sam sruši Vladu. Kako se MOST-ova politika uglavnom svodi na pokušaj ubiranja političkog kapitala i rejtinga na krizama, oni se naprosto nalaze u strukturnoj poziciji stalne tempirane bombe.
Kombinacija njihovog programa – apolitičko obećanja morala i transparentnosti – i rezultata na izborima koja im daje priliku da budu nezaobilazni faktor u formiranju parlamentarne većine i vlade, čini od njih stalne faktore nestabilnosti: bili oni u pravu u pojedinim situacijama ili ne. To pogotovo vrijede za trenutni kontekst predvečerja lokalnih izbora o čijim rezultatima prilično zavisi njihova buduća politička moć. Taj im se kontekst poklopio sa slučajem Agrokor. Pošto su očito potkapacitirani da ponude neki tip programa ili vizije za taj slučaj, kao i za ekonomski razvoj općenito, lopticu su prebacili na teren kriminala i moralnosti. Tako je Petrov podnio kaznenu prijavu protiv Todorića kao građanin, Miro Bulj u sabornici “štitio” prava malih ljudi, a danas razriješeni ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić trubio o ugroženoj nacionalnoj sigurnosti. S obzirom na to da je unatoč moralnoj histeriji, MOST ipak glasao za famozni Lex Agrokor, negdje su morali pokazati odlučniju i utemeljeniju distancu.
Novi izbori
Najlakša ulazna točka za to je bio ministar financija Zdravko Marić, bivši zaposlenik Agrokora koji tu funkciju obnaša u drugoj vladi zaredom. Premda bi smjena Marića, već i na osnovi toga što je početkom godine tvrdio da poznaje situaciju u Agrokoru i da brige nema, a sada tvrdi da ništa nije znao, bila sasvim opravdana, MOST-ov zahtjev za smjenom, kao i onaj inicijalni SDP-ov, zasnovan je na krivoj predodžbi situacije u Agrokoru. Kao da je do krize koncerna došlo zbog navodnih kriminalnih radnji u tandemu Todorić – Marić, a ne zbog šireg ekonomskog konteksta. No, to nije bitno za razvoj situacije već samo ukazuje na porazne kapacitete i MOST-a i SDP-a. Kao što smo naglasili, MOST jednostavno živi od ovakvih situacija koje se neminovno ponavljaju i sva se njihova politička budućnost zasniva na uspjehu da se prikažu kao oni čistih ruku. Eventualno Orepićevo uhićenje Todorića, npr., dalo bi im još najmanje tri politička života.
S druge strane, Plenković i danas igra na blef zagonetnog zavodnika. Na svojoj novinskoj konferenciji jasno je rekao da zapravo koalicije s MOST-om više nema, ali bio i odlučan u stavu da bez obzira na MOST-ove zastupnike i dalje kontrolira većinu u Saboru i da Vlada nastavlja dalje. Premda kalkulacije daju naslutiti da bi Plenković mogao imati klimavu većinu od 78 zastupnika (nužnih je 76), čini se i da je Plenkovićeva poza dio zapravo šireg zamaha. U kontekstu predstojećih lokalnih izbora on mora konsolidirati svoju poziciju: spram MOST-a, spram desne opozicije u HDZ-u, i najmanje važno, spram nominalne opozicije u SDP-u. Dok je do sada igranje na više frontova pokušavao balansirati oportunizmom i izbjegavanjem konflikta, čini se da je sada odlučio zaigrati, kako glasi omiljena novinarska šuplja fraza – “državnički”. Tome u prilog govori i nedavno razrješenje splitsko-dalmatinskog župana Ževrnje, kao i današnji obračun s MOST-ovim ministrima.
Ukratko, MOST igra na to da u slučaju Agrokor može steći politički kapital kao navodni zaštitnik “malog čovjeka” od sprege politike i krupnog kapitala, a Plenković igra na to da eliminira MOST kao neozbiljne populiste i demagoge koji ne shvaćaju ozbiljnost situacije i glume oporbu unutar vlasti. Lik i djelo ministra Marića nastojat će spašavati smanjenjem proračunskog deficita i rastom BDP-a, nudeći sliku ministra kao službenika javnog interesa. Ako slučajno i sakupi parlamentarnu većinu, što je, pogotovo u kontekstu lokalnih izbora, teško održiv plan, ona ne može trajati dugo. Tako da nam novi izbori predstoje vjerojatno vrlo skoro, a diktirat će ih rezultati lokalnih izbora, kao i odvijanje slučaja Agrokor, odnosno umješnost skupljanja političkih poena na tom slučaju.