Situaciju u slovenskom znanstvenom pogonu presudno obilježavaju sve niži proračunski izdaci te infrastrukturna i kadrovska zapuštenost. No, borba za poboljšanje uvjeta nosi u sebi jedno proturječje: u njoj zajedno sudjeluju i akademski mandarini koji profitiraju na toj situaciji i oni na čijim se leđima “uštede” prelamaju.
U Ljubljani se 19. aprila ove godine održao “Skup za znanost”, na kojem su slovenske znanstvenice i znanstvenici p(r)ozvali politiku da uredi sve lošije radne uvjete. Skup je bio dio svjetskog “Marša za znanost” u okviru kojeg je bilo predviđeno više od 600 okupljanja, prije svega u SAD-u i Europi, ali i u drugim dijelovima svijeta. Nekih petstotinjak sudionika slovenske inačice marša je tako nakon uvodnih govora, koji su se održali pred Modernom galerijom u Ljubljani, krenulo na pohod kroz grad, do konačnog cilja, Državnog zbora (parlamenta).
Tamo su načinili su improvizirani paviljon, oblijepili ga analizom stanja i zahtjevima, a u njega stavili desetine monografija, članaka, istraživanja i drugih pisanih radova znanstvenika te ih na taj način poklonili knjižnici parlamenta. O tome koliko poslanika će čitati, a kamoli razumjeti, “Planiranje topologije vijuga G-kvadripleksa na temelju konformacija guanina oko glikozidne veze”, moguće je doduše samo špekulirati. Možda svejedno netko za tim istraživanjima posegne, napokon, čini se da u parlamentu ipak sjede ljudi koji se razumiju u sve.
Stanje u znanosti
Dakle, što se događa sa slovenskom znanošću? Ništa pretjerano dobro. Prethodnih je godina bila prvenstveno podređena izrazitom smanjenju proračunskih sredstava. Dok je Javna agencija za istraživačku djelatnost i sektor za znanost pri Ministarstvu za obrazovanje, znanost i sport, 2009. godine, kada je u Sloveniji kriza bila na vrhuncu, odredila za znanost sve skupa tek 188 milijuna eura, do 2014. godine ta se svota strmoglavila na 151 milijun eura. Unatoč tome, kao što nas politika uvjerava, što je država izašla iz krize i što će ekonomski rast ove godine iznositi čak 3,6 posto, to se u znanosti neće vidjeti. Ove i naredne godine će sredstva za znanost iznositi svega 156 milijuna eura, što je još uvijek 20 milijuna manje nego u vremenu najgore krize. Na ovom mjestu možemo još jedanput potvrditi konstatacije Naomi Klein, koje izlaže u svojoj knjizi “Doktrina šoka”. Kapitalističke krize jednostavno nisu nešto što dođe i prođe, nešto što cijepa društvene odnose, ali ih postupno oporavlja i kao u nekakvoj društvenoj homeostazi, vraća u prijašnju ravnotežu.
Nipošto, društvo se kroz krizu preoblikuje i nikada više se ne vraća u prijašnje stanje. Borba za staru pravdu je na neuspjeh, zato što je sada, s neoliberalnim mjerama, vladajuća politika kroz krizu promijenila “the new normal”. To novo stanje je jednako “tvrdoglavo” kao što su bila sva prethodna, a borba za njegovu promjenu jednako je naporna. S obzirom na to da je znanost sada u još slabijem početnom položaju, gotovo je nezamisliv scenarij u kojem bi se sredstva uistinu podigla na razinu iz 2009. godine. A i to još uvijek ne bi značilo stvarno povećanje sredstava za znanost, već tek vraćanje na prethodnu razinu.
Kada su organizatori skupa napisali da se uvjeti i okolnosti za istraživački rad na slovenskim istraživačkim i sveučilišnim ustanovama trajno pogoršavaju, nipošto nisu pretjerivali. Financijski rezovi su vidljivi po zanemarenosti, sakaćenju i izrazitoj “pothranjenosti” svih vidova istraživanja. Istraživačke skupine se ne mogu ojačavati s novim, mlađim snagama, istraživačka infrastruktura se ne osuvremenjuje onako kako bi morala. Čak je i financijska egzistencija istraživačica i istraživača sve više upitna. Pritom su organizatori slovenskog skupa istaknuli da su, zbog nedostatnog financiranja, u društvu također velik problem rastući antiintelektualizam i zastarjelo zakonodavstvo.
Neobičan sastav političkog skupa
Suradnica Znanstveno istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, Agata Tomažič, navodi i obmanjujuću metodologiju kojom se politika koristi kako bi tvrdila da za znanost već sada izdvaja 2 posto bruto domaćeg proizvoda. Pritom se u sredstva za istraživanja ubraja i novac namijenjen za otvaranje ili obnovu industrijskih pogona. Udio do kojeg su na temelju statistika OECD-a došli sami istraživači čak je pet puta niži te iznosi tek 0,4 posto BDP-a. Drugim riječima, u toj skupini država Slovenija je druga najgora po udjelu novca koji izdvaja za znanost. Štoviše, stanje je toliko poražavajuće da je visina sredstava koje prima slovenska znanost, a čiji smo trend opadanja pokazali ranije, čak najniža u zadnjih dvadeset godina. Razloga za nezadovoljstvo, ljutnju i protest u znanstvenoj sredini nikako ne manjka. Svejedno valjalo bi sudionike protesta, njihove stvarne uloge i funkcije, nešto podrobnije razmotriti jer će nam to razmatranje omogućiti da i “znanstvenu” stranu nešto podrobnije shvatimo i pokažemo kako i unutar nje postoje strahovite razlike zbog kojih je gotovo nemoguće govoriti o jedinstvenom interesu znanosti kao cjeline.
Naravno, zahtjev da se položaj znanosti zakonski uredi i njeno financiranje poboljša, čini se dovoljno benigan i opće prihvatljivim da bi ga svi mogli potpisati. A upravo su ti svi ono što je bilo zapravo problematično u na tom skupu. Među njima je bio bivši ministar obrazovanja i sporta, Igor Lukšič, te bivši i aktualni rektor Univerziteta u Ljubljani. Čak ni predsjednik parlamenta, Milan Brglez, i aktualna ministrica za obrazovanje Maja Makovec Brenčič, oboje iz akademskih voda, nisu izostali. Da zbog lošeg položaja znanosti zajedno protestiraju i oni koji su za njen položaj bili odgovorni prethodnih godina, kao i oni koji su za njen položaj odgovorni danas, u najmanju je ruku neobično. Općenito govoreći, zagovornici privatnih univerziteta i privatnog obrazovanja, nekritički uvoditelji bolonjske reforme, kao i ljudi koji su sasvim neposredno odgovorni za rezanje sredstava koja se odnosilo i na znanost, neobično su društvo čije prisustvovanje na takvom protestu nije samo neuobičajeno, već i neprimjereno te uistinu cinično.
Ta ista skupina ljudi, za koje se uvriježio izraz akademski mandarini, u stvarnosti predstavlja vrlo privilegiranu skupinu unutar znanstvenog polja. Za nju je značajno da naprosto cirkulira između pedagoških, političkih i znanstvenih funkcija, najčešće si pritom puneći džepove. Sjetimo se afere s dodacima za stalnu pripravnost, koje su si pored plaće isplaćivali određeni profesori i dekani. Među njima je i bivši ministar financija Dušan Mramor i aktualna ministrica za obrazovanje, Maja Makovec Brenčič. Inače, potonja je dodatke svojevoljno vratila, iako je pitanje bi li to učinila da afera nije izbila. Već isplaćivanje tih dodataka, koji su inače namijenjeni za stvarnu stalnu pripravnost, npr. vatrogasaca, policajaca, spasilaca i drugih, ukazuje na pomalo perverzno iskrivljen pogled na svijet. Takvi su još više i “argumenti” s kojima su neki te dodatke pokušavali opravdati: da su primjerice ponekad usred noći odgovarali na elektronsku poštu studenata koji su bili na razmjeni na drugom kraju planeta. Ipak je to stalna pripravnost, zar ne?
“Privatno-javna” partnerstva
Posljednja u nizu takvih epizoda pogađa Univerzitet u Mariboru koji nakon presude Vrhovnog suda mora svojim zaposlenicima isplatiti razliku zbog nedovoljno isplaćenih plaća, koja sve skupa iznosi 4 milijuna eura. I ta “mjera štednje” posljedica je odluke akademskih mandarina odnosno bivšeg rektora Univerziteta u Mariboru. Ovime želimo reći da znanost nikako nije jedna i jedinstvena te da unutar nje postoje ogromne razlike. Mogli bismo reći i to da i unutar visokoškolskog odnosno znanstvenog polja možemo pronaći određene paralele sa stvarnom klasnom raslojenošću kapitalističkog društva. I ovdje postoji šačica onih koji imaju i mnoštvo onih koji nemaju. Oni koji imaju, nemaju tvorničke pogone, ali imaju znanstveno-istraživačke “pogone”, koji naravno nisu u njihovom privatnom vlasništvu, ali svejedno na toj javnoj infrastrukturi parazitiraju te iz nje profitiraju.
Na vodećim se mjestima tih “pogona”, kao što je rečeno, izmjenjuje malena, međusobno interesno povezana klika akademskih mandarina, koji neprestano prelaze između politike i znanosti te na taj način jačaju svoj položaj i veze. Pritom postoji i izrazita tendencija da se tu javnu infrastrukturu, u kojoj “uživaju”, prožima privatnim interesima, ne tek u ideološkom smislu, već i u čisto praktično-poslovnom. Još prije afere s trajnim dodacima, dogodila se naime i afera s autorskim ugovorima, koja je smijenila jednu od prvih ministrica Cerarove vlade. Ona si je uz redovnu profesorsku plaću osigurala još i cijeli niz autorskih ugovora preko kojih je surađivala sa svojim fakultetom te na njima zaradila više stotina tisuća eura.
Druga strana te akademsko-klasne kovanice je, naravno, prekarno zaposlena raja, koja slično kao i ostali radnici, može ponuditi tek svoju radnu snagu te je zato osuđena na dugogodišnju tlaku kod akademske feudalne gospode, bila ona u obliku istraživačkih ili pedagoških obveza. Skup za znanost, posebno uz sudjelovanje akademsko-političke ili pak (ovisno o mandatu) političko-akademske elite, zato je uz uistinu loš položaj slovenske znanosti, poslao prilično mlitavu i neuvjerljivu poruku. Vrlo vjerojatno dio znanstvene zajednice uistinu vjeruje u hvalevrijedne prosvjetiteljske ideale po kojima bi se trebala ravnati i slovenska znanost, biti autonomna, kritična, objektivna, politički neutralna itd. Međutim, činjenica je da znanost već dugo nije više takva, a najvjerojatnije nikada nije ni bila. Tako je zauzimanje za znanost prazna forma pod kojom se bez poteškoća podvode i svakakvi uništavatelji nje same. Borba unutar same znanosti i spoznaja da interesi akademskih mandarina nisu interesi znanosti, korak je naprijed kojeg će tek biti potrebno napraviti.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić