Mladi autor treba u nacionalnom kazalištu postaviti svoju provokativnu predstavu. Udruge ratnih veterana ju smatraju uvredljivom za nacionalne osjećaje, pa organiziraju prosvjed i upućuju prijetnje smrću autoru. Premijera dolazi pod znak pitanja, a kazališne teme u centar pažnje javnosti na način na koji tamo nisu bile doslovno stoljećima. Čitateljima iz Hrvatske će sve ovo zvučati vrlo poznato, no ovoga puta ne radi se o Splitu ili Rijeci, već o Kosovu. Naime, umjetnički direktor Kosovskog nacionalnog kazališta u Prištini, Jeton Neziraj, je krajem prošlog tjedna postavio svoju predstavu Bordel Balkan. Uoči premijere, nekolicina predstavnika udruženja veterana Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK) je zaprijetila nasiljem u slučaju njezinog izvođenja.
Razlog za to je optužba da predstava ponižava UÇK i vrijeđa nacionalne vrijednosti. Kako su javnosti prenijeli veterani, oni su se susreli s Nezirajem no on je odbio pokazati im scenarij. Dodatni povod veteranskom revoltu bila je činjenica da predstavu režira, kako su naveli, “jedan Srbin”, odnosno subotički redatelj Andraš Urban (igrom slučaja mađarskog porijekla). Baš kao i u slučaju nedavne splitske izvedbe predstave Naše nasilje i vaše nasilje Olivera Frljića, javna polemika se vodi po već poznatim društvenim pukotinama: s jedne se strane nalaze institucije, organizacije i pojedinci koji se smatraju zaštitnicima postsocijalističkog “nacionalnog preporoda”, a s druge strane umjetnici i intelektualci koji se predstavljaju kao branitelji slobode umjetnosti.
Drugačija provokacija
Riječima Neziraja, “neki žele ovu zemlju vratiti u mračna vremena […] kada su standarde teatra određivali oni koji nisu profesionalci”. Također, u oba slučaja riječ je o kazališnim autorima koji uživaju solidnu reputaciju u inozemstvu i u tom smislu predstavljaju najperspektivniji dio domaćeg kazališnog stvaralaštva. No prosvjedi koje izazivaju kod kuće ujedno pokazuju da, osim što se znaju svidjeti međunarodnoj publici, znaju i “pritisnuti prave gumbe” koji instantno aktere domaćih polemika pretvaraju u karikaturalne stereotipe. Na scenu tako stupaju obrazovani, rafinirani, urbani i kozmopolitski intelektualci kojima se suprotstavlja razjarena provincijalna gomila, puna nerazumijevanja i žedna krvi. Drugim riječima, svjedočimo javnoj inscenaciji jednog od najpopularnijih toposa moderne zapadne književnosti i drame.
I dok u tom konfliktu nikome naravno nije teško zauzeti stranu, ipak se teško oteti dojmu da bi neusporedivo provokativnija “predstava” bila ona koja bi naša društva izmakla iz otrcanih klišeja i podjela prema društvenoj dinamici u kojoj ideje slobode i progresa ne bi bile a priori suprotstavljene vrijednostima i ukusima provincijalne gomile. Reprizu te izvedbe, u kojoj do jučer primitivne mase postaju nositelji borbe za emancipaciju, ćemo izgleda još neko vrijeme čekati. I to ne samo na kazališnim daskama.