Već je odavno manje-više svima jasno da SDP ne može predstavljati lijevu opciju u hrvatskom političkom životu, ma koliko nisko kriterije postavili. Stranka je naprosto kadrovski i idejno devastirana. Posebno primjetno to bude na datume obilježene snažnom političkom simbolikom. Naime, ti datumi, kao na primjer Praznik rada, prinude stranačke dužnosnike da preuzmu ulogu “ljevičara”, barem koliko retorika dopušta na taj dan. I tu često ispliva sva mizerija političke imaginacije i nedostatak elementarne političke pismenosti.
Tako je Zlatko Komadina, istaknuta stranačka figura, dugogodišnji župan Primorsko-goranske županije i svojedobno protukandidat Zoran Milanoviću na stranačkim izborima, na Prvi Maj ponudio svoje viđenje povijesti političke ekonomije u posljednjih stotinjak godina. Posrijedi je bio dosad neviđeni manevar pretvaranja osmica u šestice: “Nekadašnjih tri puta osam sati rada, odmora i kulturnog uzdizanja, za što su se radnici krajem 19. stoljeća borili u Chicagu, sad se pretvorilo u tri puta šest, u đavolji znak neoliberalnog kapitalizma.” Đavolji trik, mora se priznati.
Sjećam se tog blagog pogleda…
No, ne samo da u SDP-u nisu u stanju igrati ulogu ljevice na jedan dan, nesavladiv problem im predstavlja i uloga najobičnije opozicije. Tome u prilog i više nego dovoljno govori današnji istup njihova predsjednika Davora Bernardića u Saboru koji spada u anale političke budalaštine. U nastojanju da u raspravi koja prethodi izglasavanju (ne)povjerenja ministru financija Zdravku Mariću efektno bocne HDZ, Bernardić nam je svima priuštio opći transfer nelagode. Otprilike kao kad u osnovnoj školi ambiciozan, ali ne baš darovit dječarac, čita pred razredom patetičan sastavak u nadi da će ga kvalificirati za Lidrano. Neugodno učiteljici, neugodno učenicima, a u Berinom slučaju, neugodno čak i hadezeovcima.
Iako je u govoru svakako pružio krajnje glupast prikaz tranzicije, Bernardić ga je pokušao i uokviriti patetičnim frazama, simbolikama i uspomenama koje valjda zvuče kao “književnost” onima koji isuviše cijene doslovnost svijeta. Nakon što nam je putem Twittera zadnjih dana pokazao kako vješto barata kratkim formama, ovaj put je iskoristio krizu Vlade da nam pokaže dostignuća i u zahtijevnijim formama poput školske zadaćnice. Ako ništa, priskrbio nam je Bero efektno zaokruživanje povijesti socijaldemokracije, skoro kao kolega mu Komadina: sto godina nakon što su glasali za ratne kredite u osvit Prvog svjetskog rata i svrstali se na stranu nacionalne buržoazije, njihovi današnji potomci u parlamentu čitaju školske zadaćnice o propasti nacionalne buržoazije na kapitalističkoj periferiji