Od pada Berlinskog zida naovamo socijalističke ideje su diljem svijeta izgubile status relevantnih političkih prijedloga. Ipak, nesposobnost nošenja “vladajućih ideja” s političko-ekonomskim problemima (Agrokor) i paraliza društvene imaginacije (STEM i “treće opcije”), dovoljan su razlog za ponovno prebiranje po tim idejama.
Stigmatiziran, prokazan i sveden na karikaturu iz desničarskog imaginarija, socijalizam je godinama izbivao iz glavnih tokova našega kolektivnog života. Protjerane i trijumfalistički zgažene, socijalističke ideje dugo su vremena bile izvan aktivnoga političkog obzora i redovito izostajale kad se u javnim raspravama otvarala mogućnost perspektive, pogleda unaprijed i konkretnih rješenja aktualnih društvenih problema. Dijagnosticiran kao krivac, podmetnut kao problem svih problema u rasponu od “socijalističkog mentaliteta” do vječnog refrena o žilavim i sveprisutnim akterima urotničko-represivnog aparata, socijalizam je vješto sveden na periferna pitanja koja se u domaćim okolnostima uvriježeno nazivaju “ideološkim” i predstavljaju, naravno, jedinu istinsku kočnicu svakom našem napretku u bolje kapitalističko i demokratsko sutra.
Ostaci ostataka lokalne socijalističke historijske konjunkture još su u vrijeme prve faze tranzicije tinjali u spektru višestranačkoga političkog života, ponajprije zbog pridjeva u nazivu marginalnih, marginaliziranih i u međuvremenu uglavnom pokojnih stranaka, iako se prije radilo o refleksnim trzajima, štoviše: inerciji, nečega što je konsenzualno proglašeno dotrajalim, negoli o političkoj živosti u novim okolnostima.
Čuđenje u svijetu
Nesnalaženje i nevidljivost nisu u to vrijeme karakteristike zbog kojih bi vrijedilo bilo što bilo kome zamjeriti, jer nisu se snašli ni oni koji se i danas drže povlaštenim mjestom znanja i političkim orijentirom u globalnim stvarima. Biti na konopcima u sveopćem odbrojavanju na svršetku “kratkoga 20. stoljeća” nije situacija koju bi trebalo dodatno podebljati, osobito kad “socijalizam 21. stoljeća” Heinza Dietricha ili neka drukčija varijanta demokratskog socijalizma – koja tu i tamo zazvoni jasno upozoravajući da bi možda ekonomska sfera mogla biti demokratski organizirana ako politička već jest – tih godina izgleda kao čuđenje u svijetu. Danas je posve jasno da je bilo potrebno iskusiti prednosti lokalne varijante kapitalizma da bi se počelo smislenije razmišljati o socijalizmu.
U javnoj sferi, u skladu s historijskim potrebama perifernog kapitalizma, interpelacija je savršeno ugođena pa je, jednako tako desetljećima, teško naći komad medijskog vremena ili priliku u kojoj se, kad je posrijedi neka rasprava o socijalizmu i njegovu tumačenju, unaprijed ne zauzme pozicija utemeljena na prokazivanju socijalističkoga demokratskog deficita iz perspektive građanskog parlamentarizma ili se, u skladu s prevladavajućim tonovima epohe, odigra klasičan desničarski adut osude totalitarnih i nedemokratskih režima kroz motiviku revolucionarnih konzekvencija nakon Drugoga svjetskog rata.
Pritom posebnu pozornost izaziva jugoslavenska varijanta “bespoštedne kritike svega postojećeg” koja se kao diskurzivni arhiv i siguran jamac kontinuiteta krize u samoupravnom socijalizmu pokazuje kao najotporniji i sveprisutni glas, zgranut i osjetljiv na neostvarene ciljeve da se danas vrijedi zapitati je li bio dijelom ustaljenog kritičkog folklora ili je zbilja prag kritičke boli tada bio tako nizak i gdje bismo danas stigli s tako visokim kriterijima? Socijalizam je svojedobno proizvodio diskurz o vlastitoj krizi, ustrajno i kontinuirano, čak i uz rast BDP-a više od 9%, a onodobna birokratizacija bila je nesnošljiva iako je za današnje prilike više nalik dobro uređenom sistemu.
Ruža i planiranje
Ono što se još prije tri desetljeća smatralo “svjetskim procesom” dugo je, u zemlji koja je u tom svjetskom procesu sudjelovala, bio bizaran motiv izložen tobože superiornom cinizmu, a organizacijska iskustva i vrijednosne smjernice socijalističkog razdoblja ostavljene su daleko izvan svake rasprave. Zapravo se u političkim debatama socijalizam rjeđe koristio od jasne nedvojbenosti “komunizma”, kojim se, u skladu s udomaćivanjem njegova navodno politički pogrdnog značenja usklađenog s modnim trendovima nakon pada Zida, odmah naznačuje koja se i čija hermeneutička partija igra. Historiografske revizionističke legije, marljivo proučavajući i vrela i izvore, izvukle su iz gradiva na raspolaganju krucijalne detalje i došle su do senzacionalnog otkrića tipa “komunisti su medije koristili agitpropovski”, što je u današnje vrijeme ravno smrtnom grijehu.
Doduše, i danas socijalizam teže izlazi iz ustiju onih koji u novim okolnostima zagovaraju ideje koje zapravo jesu socijalističke, pa su stranke ili politički pokreti radije taktički antikapitalistički ili antisistemski, opet u skladu s (pozitivnim) trendovima, kako bi se pozicijski nadvladala popularna stigmatizacija, a idejni spektar podigao na razinu epohe. Commons i zajednička dobra umjesto prokazanog društvenog vlasništva, na primjer, mjesni odbor i mjesna samouprava umjesto mjesne zajednice – sve to pokazuje tektoniku diskurza, politike i tendencije historijskog vremena. Naravno da svako vrijeme nosi svoje, a ruža će svejedno, ako je ruža, mirisati neovisno o tome kako ju zvali.
Sve nabrojano samo je dio šireg spektra i svojevrstan odgovor na pitanje koje tek treba postaviti: zašto je danas napokon potrebno govoriti o idejama socijalističkog uređenja zajednice i zašto se sve više čini da su u trenucima ekonomskog kolapsa na primjeru Agrokora, političko-parlamentarnog na primjeru recentne krize kraha vladajućeg političkog “partnerstva” HDZ-a i Mosta ili pak točki vrenja u raspolaganju javnim dobrom, o čemu svjedoči primjer koncesije na bolsku plažu ili obrana kvartovskog parka u Zagrebu, implicitno ili eksplicitno, socijalističko polje pokazuje kao poticajno. Možda je samo osjećaj, a možda i kao osjećaj vara, ali čini se da se jedan ciklus približava svome kraju i da njegova dostignuća nisu unaprijedila ni zajednicu niti njezin društveni život.
Strukturno, imajući u temeljnom interesu upravo zajednicu, kolektiv, društvo, socijalistički je habitus, za razliku od recentne kapitalističke konjunkture, posve drukčijeg porijekla. Činjenica da se manjak društvene koristi posljednjih desetljeća tumači češće kao zakazivanje demokracije nego kao nedostatak kapitalističkog načina proizvodnje svijeta, dovoljno svjedoči o skučenosti temeljnih pretpostavki. Vjerojatni razlozi jesu u zamišljanju zajednice odnosno društva, osobito u okolnostima u kojima rastočena zajednica na civilno-sektorskim radionicama uči što je solidarnost, umjesto da je solidarnost čini zajednicom. S druge strane, budući da svako promišljanje društva nužno kreće iz odnosa u sferi rada, danas je više nego jasno, osobito na primjeru Agrokora, kako sfera rada zapravo izgleda i kakva je narav nekad priželjkivanog slobodnog tržišta. U usporedbi s tom činjenicom, planiranje doista izgleda kao rješenje.
Povratak socijalizma u igru?
To nas vodi u slijed historijske argumentacije i okretanje glave unazad, što u načelu iziskuje promjenu u načinu tumačenja. Komparacija je pretpostavljena kao neizvediva i nepotrebna jer se stigmatizirano društvo i totalitarni nedemokratski režim ne može uspoređivati s oprečnim društvenim modelom.
Tako, na primjer, recentna fetišizacija STEM područja, tzv. STEM revolucija, u obliku robota u školama nema, naravno, zajedničkih točaka ili djelokrug s klasičnim rasporedom znanja ili zagovora određenog tipa društveno potrebnog znanja u poodmakloj fazi socijalističke modernizacije. Vrijedi spomenuti činjenicu da je na pragu 1980-ih struktura znanstveno-istraživačkih organizacija prema znanstveno-istraživačkim područjima u postotcima nudila sljedeću sliku: humanističko 10,9 %, društveno 18 %, prirodno 11,7 %, medicinsko 18,7 %, tehničko 25%, biotehničko 15,7 %, što uključuje i industrijske institute i znanstvene jedinice u sklopu proizvodnih sistema, što je danas raritet ili, štoviše, anomalija, a ishodi i transformacije u kojima se danas nalazi i traje dio toga nekad javnog i historijski naslijeđenog pogona (Imunološki zavod, Brodarski institut, Plivin, Končarev itd.) zahtijevao bi smisleniju analizu veze industrijskog i znanstvenoistraživačkog područja u godinama modernizacije i današnjeg trajanja na periferiji. A zbrajanje postotka humanističkih i društvenih znanstveno-istraživačkih organizacija, uz uvijek potrebnu napomenu da društveno područje dominantno čine ekonomija i pravo, pokazuje da STEM stoji relativno vrlo dobro. Detaljnija bi analiza veoma jednostavno pokazala razmjer i subjekte loših odluka jer nije “socijalizam” osnovao devet studija povijesti, ni tri talijanistike na udaljenosti od sat vremena vožnje autobusom, niti je od STEM-a radio privatno-javni spektakl.
Ili primjer neprofitnih medija kao jasan model kako bi informiranje moglo funkcionirati izvan političko-financijskog reketa. Polje koje nije doslovce pregaženo samo zato što su u nekim povjerenstvima odlučivali više “naši”, a manje “njihovi”, nego i zato jer je kao projekt otvaralo posve drukčiju perspektivu i omogućavalo cirkulaciju ideja izvan neposredne sistemske kontrole. Na sličan se način može protumačiti i brutalan nestanak nekih izdanja, kao što je hrvatski Le monde diplomatique, jer njihova koncepcija ne pripada logici financiranja projekata unutar kulturnog polja. Primjeri nisu tek dokaz “ideološkog” obračuna već klasičnog zatiranja strukture u nastajanju. Za minimalni financijski ulog zajednica je dobila maksimalni proizvod koji je usput dijelom amortizirao otpuštanja u korporativnom medijskom sektoru. Socijalizam?
Okolnosti su, dakle, takve da zahtijevaju temeljitu promjenu političkog registra, barem kroz politiku odozdo i nešto radikalnije formuliranje ciljeva. Nakon godina ozbiljnog okolišanja što s prosvjetiteljstvom, antifašizmom i modernizacijom, ulaženja u rasprave s drugom stranom koja uime demokratskog kapitala osporava neosporivo, izgleda posve jasno na što ne treba trošiti energiju. Kada se socijalizam, stjeran u kut kao dio problema aktualne historijske konjunkture, oslobodi bespotrebne diskurzivne stigme i vrati u igru kao rješenje, mogao bi otpočeti novi ciklus. Sudeći po idejama koje se pojavljuju na lokalnim izborima, izgleda da napokon nismo daleko od toga.