Druga godišnjica oružanog sukoba u makedonskom gradu Kumanovu, koji se nalazi blizu granice s Kosovom, obilježena je jučer (9. maja 2017.). Suđenje optuženima za sukob koji je rezultirao s 24 poginula (10 policajaca i 14 napadača) počelo je u veljači prošle godine i još uvijek traje. Skupini od 37 ljudi koja se izjasnila nevinom, sudi se za terorizam. Takvima se smatraju jer su ih, tvrde, izmanipulirale makedonske tajne službe i političari. Svjedočili su kako su u Kumanovo došli s ciljem da participiraju u komemoraciji i pročitaju izjavu kojom su željeli upozoriti na diskriminaciju protiv makedonskih Albanaca. Mišljenje je optuženih da su uzroci albanskih problema u Makedoniji rezultat neprovođenja Ohridskog sporazuma te su radi toga došli u Kumanovo. Prema njihovom mišljenju, iskorišteni su za političke igrice. No, umjesto papirom, bili su opremljeni oružjem.
Incidenti od 9. maja u Kumanovu, i u Gošnicama od 21. aprila iste godine, 2015. dogodili su se nakon početka dugotrajnih masovnih protesta u Makedoniji koji nisu imali etničke predznake već su bili izrazito socijalno artikulirani. Radi čudne koincidencije, da se “teroristički napadi” događaju baš u trenutku kada etnicitet ne znači gotovo ništa, pojavila su se brojna tumačenja o napadu u Kumanovu kao još jednom ekstremnom pokušaju Gruevskog da politikom podjele po etničkom predznaku, zadrži vlast.
Kontinuitet nasilja
Trenutno nije utvrđeno da li su optuženi osmislili svoju obranu u skladu s mišljenjima koja su kao organizatore napada vidjela VMRO-DPMNE točno predviđajući, kao što se danas i pokazuje, da nema granice koju svrgnuti premijer i predsjednik VMRO-DPMNE-a Nikola Gruevski neće preći da se održi na vlasti. Ilustracije radi, podsjetimo da je poziv Gruevskog da se izađe na ulice i prosvjeduje završio krvavo upadom u parlament i teškim ozljedama većeg broja ljudi, među kojima i još uvijek opozicijskog šefa Zorana Zaeva, pri čemu se njegovo ozljeđivanje sve češće spominje kao politički motiviran pokušaj ubojstva.
Reakcije međunarodne zajednice na Kumanovo svele su se na pritisak za razrješavanje pojedinih ministara, no činjenica da pozicija Gruevskog nije došla u pitanje jasno je naznačila granice dosega diplomacije. Iduće dvije godine, stvar je postupno kulminirala na način da je Gruevski u svakoj ključnoj situaciji eskalirao izvanredne situacije kako bi proizveo kaos u okviru kojeg njegova smjena nije bila moguća.
Nakon dvije godine, ono što je nasilno krenulo i dalje se nasilno razvija, a kulminiralo je upadom u parlament. Zaev i opozicija, odnosno parlamentarna većina, čekaju mandat za formiranje vlade. Dok od predsjednika države čekaju primopredaju mandata, istovremeno ga, pristojno upozoravaju na njegove greške. Međutim, ni Ivanova, kao ni Gruevskog mišljenje javnosti, opozicije, ni međunarodne zajednice ne brine previše. Sve je naime, bolje od zatvora, pa i rasap države. S tim da danas, dvije godine kasnije, počinju ostvarivati uspjehe u politici žestoke nacionalne i etničke podjele Makedonije.