Baš kao i prije godinu dana, u mjesecu kad se prigodničarski govori o radničkim pravima, održao se prosvjed odgajateljica iz zagrebačkog vrtića. Tada pod motom “Daj 5 za DPS [Državni pedagoški standard]” petstotinjak sindikalistkinja i odgajateljica istaknulo je pet problematičnih točaka, a ovaj put, u nešto manjem broju, samo jednu točku – “Pravo na rad bez straha”. Ipak, ne treba jurišati sa zaključkom da im je od maja do maja samo taj jedan zahtjev ostao neispunjen. Njihovo nezadovoljstvo, usmjereno prema gradskoj vlasti koja nagomilane probleme vezane uz vrtićku strukturu izbjegava riješiti, nikad nije shvaćeno dovoljno ozbiljno da bi se njime netko pozabavio.
Već smo u nekoliko navrata istaknuli da kronični manjak brige lokalnih vlasti za socijalne usluge rezultira lošim uvjetima u vrtićima koji stvaraju ogroman pritisak na zaposlene i pojačavaju im stres. U predškolskim ustanovama, vrtićima ili jaslicama, prisutan je čitav niz stresora, od onih “dominantno fizičkih (npr. prevelik broj djece)” do “psiholoških (npr. loši odnosi s kolegama [i nadređenima])”1 Odgajateljice su se tako, potaknute brojnim prijavama za mobing (Sindikat obrazovanja, medija i kulture, SOMK zaprimio je 119 prijava za mobing u 9 zagrebačkih gradskih vrtića) ponajviše posvetile potonjem.
Prekovremeni rad za dobrobit djece
Budući da se za probleme zagrebačkih vrtića već dulje vrijeme ne pronalaze adekvatna rješenja, uprave i osoblje pojedinih vrtića sami se pokušavaju iščupati iz nagomilanih problema, većinom oslanjajući se na dodatni trud i napor odgajateljica (u kombinaciji s roditeljima). Naravno, kod starateljskih i odgajateljskih zanimanja nepisano je pravilo da angažman zaposlenih ne završava krajem radnog vremena jer neminovno probija granicu između radnog i privatnog vremena odgajateljica: uvijek postoji “višak rada”, u najmanju ruku onog emocionalnog. A nadređeni se, kada ne uspijevaju iznuditi (još) dobrovoljnog prekovremenog rada, služe mobingom.
Unatoč dosad nezapamćenom broju prijava, svakako treba napomenuti da taj broj ne oslikava realno stanje. Zlostavljanje na radnom mjestu specifična je situacija koju ponajprije nije lako prepoznati, a i kad se prepozna teško je pronaći dokaze i svjedoke. Da se poslužimo najbanalnijim primjerom, zadiranje u privatni život svaka radnica može prijaviti nadležnim službama, no većina ih se od toga suspreže – očigledno, granica između neprimjerenih pitanja i benevolentnih ćaskanja po hodnicima teško se može utvrditi. Isto tako, uz svaku (pasivno) agresivnu intervenciju nadređenih može se prilijepiti uvriježeno opravdanje – dobrobit djece.
Anonimnost kao jedina opcija
Nadalje, postoje brojni mehanizmi zataškavanja mobinga: iniciranje podjela među zaposlenima, prijetnje otkazima ili neprodužavanjem ugovora na određeno ili premještanjem u drugi objekt, sudjelovanje ravnateljica na sindikalnim sastancima te neprestano nadziranje i ocjenjivanje njihovog rada. Uobičajene metode otpora kao što su pozivanje na pravilnik o radu, sindikalno djelovanje i štrajkovi, u ovakvoj delikatnoj situaciji teško funkcioniraju. Kako o njihovom radu ovise roditelji i djeca, opredjeljivanje za štrajk vjerojatno bi izazvalo javni linč. Isto tako, nije isključeno čak ni to da bi i odlazak na jednosatni prosvjed izvan radnog vremena, mogao zasmetati nadređenima.
Sudeći po odazivu, praksa koja se pokazala korisnom za ovaj konkretan problem bilo je pozivanje sindikata SOMK na prijavljivanje zlostavljanja na radnom mjestu. Kad su najmračniji slučajevi izašli u javnost, kao što je slučaj remetinečkog vrtića koji je okončan smjenom ravnateljice optužene za mobing, što se poklapa i s predizbornim vremenom, odgajateljice su dobile priliku da ih se čuje. Međutim, još uvijek, nezadovoljne tete svoje će bitke uglavnom voditi u anonimnosti – neke individualnim prijavama za mobing, neke tajnim odlascima na terapije i savjetovanja, sve kako bi idućeg dana bile sposobne udovoljiti najmlađim “korisnicima”.
- Ivanka Živčić-Bećirević, Sanja Smojver-Ažić, “Izvori stresa na poslu odgojitelja u dječjim vrtićima”, Psihologijske teme, vol.14. br. 2. prosinac 2005. [↩]