Konferencija slovenskih Socijalnih demokrata (SD) o budućnosti Europe i ulozi Slovenije u njoj, održana prošle subote u Ljubljani, bila je prilika da svojim političkim kolegama u posjet dođe predsjednik grupe Socijalista i demokrata (S&D) u Europskom parlamentu, Gianni Pittella. Čelni čovjek formalno druge najveće političke grupacije u Uniji u regiju dolazi u trenutku velike krize za europsku socijaldemokraciju, kada mnogi zloguko najavljuju njezinu skoru smrt. Za takve prognoze ima dosta povoda: francuski socijalisti – stranka stara gotovo 140 godina – nedavno je ostvarila jedan od najlošijih izbornih rezultata u svojoj povijesti. Unatoč početnom optimizmu, izgleda da ni njemački socijaldemokrati ni britanski laburisti na skorim izborima u svojim zemljama neće proći ništa bolje.
Gotovo posvuda, vidi se da je jedna od ključnih političkih sila Zapadne Europe u posljednjih sto godina izgubila ne samo svoj utjecaj, nego i smisao. Malo je ljudi koji su pozvaniji da odgovore na pitanje kome još treba socijaldemokracija od Pittelle, a priliku da mu ga postavi nije propustio slovenski dnevnik Delo. Odgovori su doduše teško ikoga mogli uvjeriti u budućnost ove političke opcije: ona je – sudeći ne samo po Pittelli, već i većini njezinih vođa – odlučila napraviti stidljivi retorički zaokret usmjeren privlačenju onih sektora stanovništva koji su za nju glasali prije četrdesetak godina, ali u osnovi ne zna na čemu bi temeljila svoju politiku osim na obrani građanskih prava, zazivu snažnijih eurointegracija i fatalističkoj “prilagodbi” tobožnjim ekonomskim nužnostima. Riječju, “treći put” po posljednji put.
Suočavanje s prošlošću
No od vječne krize identiteta zapadne ljevice, puno je interesantnije ono što je i većina domaćih medija izvukla iz intervjua: Pittellino razumijevanje problema ljevice na istoku Unije. “Sve te lijeve snage su oslabljene zbog povijesti, zbog komunističkih režima. Mladi danas u tim zemljama misle da pripadnost socijalistima podrazumijeva nastavak komunističke tradicije […] Socijalizam je nešto sasvim drugo […] Njegove vrijednosti su demokratske, a komunističke antidemokratske”. Interesantno, Pittella je tu prije svega govorio o Mađarskoj i Poljskoj gdje su, nakon perioda vlasti tranzicijskih socijaldemokratskih stranaka, na poziciju moći došli – kako sam priznaje – antidemokratski desničari. Teško je dakle povjerovati da se Orbánova popularnost temelji na dojmu da on predstavlja demokratičniju opciju u odnosu na svoju opoziciju.
Stvar je, bit će, u nečem drugom, odnosno upravo onom s čim se – svim retoričkim zaokretima unatoč – i zapadni i istočni socijaldemokrati najviše boje suočiti: činjenicom da je njihova izdaja radničke klase višedesetljetnom provedbom izrazito antisocijalnih politika bila toliko temeljita da su uspjeli poništiti stogodišnju radničku vjernost ljevici. Bizarnom historijskom ironijom, Pittella je član talijanske Demokratske stranke, koja je nastala od svojevremeno najsnažnije komunističke partije na Zapadu, ali se u međuvremenu prestala izjašnjavati čak i kao ljevičarska. Njezin novi-stari predsjednik Matteo Renzi pripada generaciji mlađih proeuropskih političara, poklonika politike “štednje” i u tom ga smislu često uspoređuju s nedavno inauguriranim francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.
“Je li Macron francuski Renzi?”, pitalo je Delo. Ne, smatra Pittella. “Renzi predstavlja vrijednosti socijalističke ljevice. Macron je liberal”. No čini se kako se tu prije radi o tome da Pittella zapravo brani boje svoje parlamentarne grupe, a ne specifične politike. Renzi naime pripada grupaciji S&D, a Macron ne. No to su detalji koji, čini nam se, mogu zanimati samo članove njihovih stranaka. Nitko drugi već odavno ne vidi nikakvu razliku između socijaldemokrata i liberala. U tome i jest njihov problem.