Slično situaciji u drugim istočnoeuropskim zemljama, problem kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima se u Rumunjskoj u jednom trenutku nametnuo kao važno političko pitanje koje je trebalo hitno riješiti. No nedavni preokret po pitanju “švicaraca” nam ujedno otkriva nešto o široj društveno-političkoj dinamici u ovoj zemlji.
Rumunjski Ustavni sud je 7. veljače ove godine konačno zaključio spor koji traje barem dvije godine. Presudom, donesenom nakon dugog perioda razmatranja, paket zakona koji je parlament u oktobru 2016. godine donio nadmoćnom većinom proglašen je neustavnim. Radi se naime o zakonima koji su omogućili da se svi krediti s valutnom klauzulom u švicarskim francima konvertiraju u rumunjsku nacionalnu valutu lej i to po tečaju koji je važio u trenutku kada je kredit sklopljen. Socijaldemokratska parlamentarna većina to je tada predstavljala kao pobjedu dužnika nad bankarskim sustavom, odnosno naroda nad financijskim Golijatom. Uoči izbora koji su održani sljedećeg mjeseca, socijaldemokrati su novi zakon prikazivali kao ključni korak u ispravljanju nepravdi iz divljih 2000-ih.
Nasuprot tome, tehnička vlada Daciana Cioloșa je uložila znatne napore da paket zakona podvrgne temeljitoj analizi Ustavnog suda. Cijela stvar je završila u veljači ovom presudom koja je zakone poništila i time dužnike kredita u švicarskim francima vratila u isti teški položaj u kojem su bili i ranije. Njihove velike nade, potaknute ranijom vladinom odlukom da riješi njihov problem, odjednom su pale u vodu. No to nije bio samo njihov poraz, već i poraz Socijaldemokratske stranke (PSD) koja je snažno podržala konverziju i znatno utjecala na model po kojem se ona trebala izvršiti. U tom je smislu birokratska odiseja dužnika kredita u švicarskim francima usko vezana uz političke strategije socijaldemokrata i njihov ekonomski projekt stvaranja “stabilne rumunjske srednje klase”.
Za razliku od Mađarske ili Poljske, ukupni iznos kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u Rumunjskoj nikada nije bio dovoljno velik da bi destabilizirao financijski sustav. Čak i tijekom 2015., na vrhuncu “krize sa švicarcima”, broj dužnika kredita s klauzulom u ovoj valuti predstavljao je svega 2,1% ukupnog broja. U ukupnim iznosima kredita privatnom sektoru, “švicarci” su činili svega 4,5%. U Mađarskoj su u isto vrijeme činili čak 24,7% kredita privatnom sektoru, a u slučaju Poljske 14,4%. No u Rumunjskoj je problem višestruko uvećan sasvim drugačijim socijalnim profilom nekih 75.000 dužnika kredita u “švicarcima”.
Spašavanje srednje klase
Naime, preko dvije trećine ukupnog iznosa kredita odnosi se na svega jednu četvrtinu dužnika. Većina njih su dakle imućniji ljudi čija imovina može jamčiti za pristup tako visokim iznosima. Preostalih 56.250 dužnika “drži” svega 32,5% ukupnog iznosa svih kredita u “švicarcima”. Radi se o osobama s prosječnim ili čak plaćama nižim od prosjeka: 75% njih ima primanja manja od 550, a čak polovica manja od 330 eura. Fluktuacije tečaja su za njih imale pogubne posljedice jer više nisu bili u mogućnosti plaćati mjesečne rate. Sa skokom vrijednosti franka u siječnju 2015., čak 85,3% rumunjskih dužnika je imalo omjer duga prema primanjima od 100%, što znači da im je otplata duga “pojela” sva primanja. Ovaj je omjer dosegao nevjerojatnih 233,7% za najsiromašnijih 16,4% dužnika.
Naravno, ovako velike socijalne razlike između dužnika onemogućile su primjenu nekog jedinstvenog rješenja. U prvotno predloženoj verziji zakona kao opravdanje za njegovo donošenje navedena je socijalna nužda, odnosno potreba da se pomogne onima čija je dobrobit ugrožena fluktuacijama tečaja. Stoga se mogućnost konverzije odnosila samo na one s kreditima vrijednosti manje od 250.000 franaka, te onima čiji je omjer duga prema primanjima bio 50% ili viši. To bi omogućilo hitnu pomoć za one najpogođenije, koji čine 85% svih dužnika. Osim toga, zakonom se nastojalo napraviti još nešto: osloboditi banke nenaplativih kredita. Novi je zakon nastao u vrlo specifičnom ekonomskom kontekstu. Do 2016. godine rumunjski se bankarski sektor oporavio i ulazio u drugu godinu visokih profita nakon krize. Stoga su banke ionako već pripremale rezerve koje bi im pokrile gubitke od kredita u švicarskim francima.
No dok je trajala procedura izglasavanja u dva doma rumunjskog parlamenta, socijaldemokrati su se izgleda predomislili. Prema novoj verziji, svi dužnici su tretirani jednako bez obzira na visinu kredita i stupanj zaduženosti. Posljedica je bila opća konverzija kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, koja nije uzimala u obzir prihode ili financijski rizik pojedinog dužnika. Unatoč retorici borbe protiv “pohlepnih banaka”, napušteni su svi socijalni kriteriji, čime se snažno pogodovalo najbogatijim dužnicima koji su svoje kredite mogli koristiti bez ikakvog rizika. Predstavnici PSD-a to su pravdali svojom predanošću pomaganju “srednjoj klasi”, potrebom da se izbjegne diskriminacija temeljena na visini prihoda, kao i borbom protiv “stranih banaka” u korist “cijelog naroda”.
Socijalni problem, nacionalna parola
Ova retorika, nastala pod snažnim utjecajem mađarske vlade i njezinog modela konverzije kredita u švicarskim francima, oslanja se na nacionalistička shvaćanja “običnih ljudi” kao jedinstvene socijalne kategorije suprotstavljene “stranim financijskim interesima”. Zaokret napravljen ukidanjem socijalnih kriterija karakterističan je za način na koji su socijaldemokrati nastojali promijeniti svoj imidž nakon krize. Prihvaćanje različitih progresivnih tropa (poput borbe protiv mjera štednje i stranih banaka) uvijek je postavljeno u nacionalistički okvir, što nije samo retorički trik. Ono ilustrira bliskost socijaldemokrata lokalnoj buržoaziji koja je snažno zastupljena u stranci. Amandmani koji su prihvaćeni u ime “cijelog rumunjskoj naroda” vrlo su izravno pomogli ovom sloju iz kojeg dolaze dužnici većinskog udjela u ukupnom iznosu kredita u “švicarcima”.
Ironično, upravo su oklijevanje socijaldemokrata i njihova odluka da odbace socijalne kriterije naposljetku presudili cijelom planu konverzije i omogućili takvu presudu Ustavnog suda. On je zakon proglasio neustavnim djelomično zato što su dva doma rumunjskog parlamenta glasala o različitim verzijama. Drugi problem je bio u tome što se zakon formalno odnosio na sve dužnike, bez obzira na valutu u kojoj su posuđivali. Zbog nepreciznosti, u osnovi je omogućio dužnicima da izbjegnu redovitu otplatu ako je vrijednost imovine pod hipotekom pokrivala iznos duga. U tom je smislu, bez obzira na ograničenja, zakon imao ozbiljne posljedice.
Samo donošenje zakona je također pojačalo dojam pitanja kredita s valutnom klauzulom kao socijalnog problema kojeg treba riješiti kako bi se spasili oni koji više ne mogu plaćati mjesečne rate. To je logika sasvim suprotna onome kako stvar vidi financijski sektor, ali i kako ga regulira ugovorno pravo. Bez obzira na pravne sporove, banke su i same pokušale konvertirati ili restrukturirati kredite u “švicarcima” izravno se dogovarajući s dužnicima. Broj takvih kredita se do prosinca 2016. prepolovio, a istovremeno su najavljena i nova smanjenja kao posljedica pokušaja banaka da se riješe nenaplativih potraživanja. No u izravnim dogovorima dužnika i vjerovnika, ovi prvi su naravno u slabijoj poziciji, a odustajanje socijaldemokrata od socijalnih kriterija učinili su one najsiromašnije još nezaštićenijima.
Vlast bez kontrole
Postoji još jedna lekcija koju je važno naučiti iz ovog neuspjeha. Kada su se u novembru 2016. godine vratili na vlast, činilo se da su rumunjski socijaldemokrati puno naučili od mađarske i poljske desnice. Pod snažnim dojmom tamošnjih ekonomskih iskustava, prilagodili su svoj program, miješajući fiskalni stimulus s mjerama u korist kapitala. Također, iako znatno prigušenije od vlada ovih dviju zemalja, nastavili su koristiti nacionalizam u pokušaju daljnjeg približavanja lokalnoj buržoaziji. No za razliku od poljskog Prava i pravednosti (PiS) ili mađarskog Fidesza, nisu uspjeli svoju uvjerljivu izbornu pobjedu pretvoriti u čvrstu kontrolu državnih struktura. Institucije poput Ustavnog suda, Ureda za borbu protiv korupcije i Središnje banke pokazali su se pretvrdima i često nesklonima da pristanu uz planove socijaldemokrata.
Odluka Ustavnog suda jedan je od nesretnih primjera tog konflikta između vlade i “duboke države”. Zajedno s nekoliko politički katastrofalnih odluka koje su izazvale goleme prosvjede, uporno protivljenje institucija snažno je ograničilo kontrolu socijaldemokrata. Usprkos uvjerljivoj parlamentarnoj većini i kontroli nad vladom, usprkos dakle formalnoj vlasti, socijaldemokrati se sada čine slabijima nego ikad, nesposobnima da utječu na odluke ključnih državnih institucija. Ovo predstavlja snažan kontrast prema poziciji Fidesza ili PiS-a koji su uspjeli praktički ugušiti opoziciju, preuzimajući kontrolu nad državnim institucijama bez previše obzira prema demokratskim principima.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović