Netom odrađen prvi krug lokalnih izbora u Hrvatskoj završio je uglavnom potvrdom političkog statusa quo. To je bilo svima dovoljno da proglase pobjede. U takvom se ozračju analitička pažnja orijentirala na nekoliko primjera, a među njima se ističe situacija u Zagrebu: “izazovi” slijeva i zdesna.
O političkoj težini lokalnih izbora u Hrvatskoj dovoljno govori činjenica da najzapaženija predizborna kampanja uopće nije bila politička: billboardi sa sloganima “Bez nas desni pocrvene!”, “Ne primamo krunice u naše redove!” i “Nama most nije opcija!” – otkriveno je neposredno uoči nedjeljnog glasanja – ipak nisu bili zamišljeni kao ideološka platforma neke somnambulne, radikalno desne protukršćanske partije, nego kao teaseri za reklamiranje zubne paste Plidenta.
Ali se neobavezni reklamni tease pretvorio u medijski striptease, ogolivši povratno nepodnošljivu dosadu “pravih” političkih poruka: u dubokoj medijskoj sjeni kolapsa Agrokora i krize državne vlasti, lokalni su izbori u najboljem slučaju bili tretirani kao lakmus za one parlamentarne, a oni bi – glasi konsenzus upućenijih – trebali biti raspisani već na jesen. Zato smo, valjda, naposljetku i dobili izbore s najviše pobjednika u ovdašnjoj povijesti višestranačja: stranke poprilično slobodno tumače rezultate pa baš svaka forsira slavljeničku atmosferu, pripremajući tako teren za skoru nacionalnu kampanju ili, barem, predstojeća parlamentarna preslagivanja. Uz toliko dobitnika, na gubitku je uglavnom logika: svejedno, općestranački trijumfalizam se ne stišava, dobrim dijelom i zato što su rezultati – uz tek nekoliko iznenađenja – uglavnom posve očekivani.
Sažimanje rezultata
I možemo ih sažeti telegrafski. HDZ je potvrdio dominantnu poziciju, ne osnaživši je previše, ali ni ne oslabivši ozbiljnije nigdje osim u Zagrebu; taj bi se debakl, iz perspektive premijera Andreja Plenkovića, dugoročno ionako mogao pokazati kao prihvatljiva cijena amputacije radikalno desnog krila stranke. A stranka, opet, drži dominantnu poziciju dijelom i zato što nema opoziciju: glavinjanje programski obesmišljenog SDP-a pod vodstvom dezorijentiranog Davora Bernardića se nastavlja, pa o stanju u partiji najbolje govori televizijski nastup njenog glavnog tajnika Zvane Brumnića, koji ni jutro nakon objave rezultata nije bio sasvim siguran kako oni zapravo glase.
Čini se, doduše, da bi izborne rezultate rado ignorirali i u Mostu i Živom zidu: dvije glavne samoprozvane antisistemske adrese visoke stranačke politike nisu, doduše, na izborima izbrisane, ali bi očit pad podrške mogao označiti početak kraja njihovih veselih trećeputaških avantura. Što, naravno, nipošto nije loša vijest: čak se i ona reklamna igrarija paste za zube doima kao relativno suvisla politička platforma u usporedbi s ideološkom mrtvorođenčadi Živog zida i besadržajnom moralnom staturom Mosta. Bolje, uostalom, oralna higijena s Plidentom, nego moralna s Petrovom i Sinčićevom bulumentom.
I baš zato što su izbori u totalu učvrstili status quo, potvrdivši otprije poznat raspored snaga – u kojem HDZ, usprkos komotnom vodstvu, ne može računati na formiranje stabilne parlamentarne većine, SDP više prijeti samome sebi nego glavnim oponentima, a donedavno popularne opcije trećeputaških korektiva vlasti polako gube dah – prvim je medijskim interpretacijama, čini se, postalo naročito zanimljivo sužavati kadar prema lokalnim razinama, pa u tamošnjim novim inicijativama tražiti potencijalne glasove neke nove, drukčije politike.
“Desni i lijevi ekstremizam”
Tako su u Zagrebu, neovisno o neizvjesnom drugom krugu izbora i skorom spektakularnom sudaru Milana Bandića s Ankom Mrak-Taritaš, solidan komad medijske pozornosti otkinule dvije debitantske snage s desnog i lijevog ruba političke scene. Nezavisna lista Brune Esih, družina desničarskih odmetnika iz HDZ-a sa Zlatkom Hasanbegovićem u ulozi glavnoga ideologa, i “Zagreb je naš”, koalicija pet progresivnih stranaka i donedavnih aktivističkih mreža (redom: Nove ljevice, Oraha, Radničke fronte, Za grad i Zagreb je naš) dobile su skoro identičnu, podjednako neočekivanu visoku podršku: prvima je pripalo nešto više od osam posto glasova, drugima oko sedam i pol.
Balans idealan da mainstream komentatore uljuljka u udobnu ekvidistancu spram “lijevog i desnog ekstremizma”; na njihovu žalost, broj osvojenih glasova jedina je sličnost između dvije nove opcije i samo snažnije ističe nesvodive razlike. Jer s desne strane formirana je svjetonazorska platforma nezainteresirana, zapravo, za lokalna zbivanja; s lijeve, koalicija posvećena sasvim konkretnim pitanjima poput politike javnog prostora, sudbine zelenih površina ili upravljanja gradskim otpadom. I zato se s desne strane postrojilo disciplinirano glasačko tijelo koje je biralo logikom deklaracije vlastite ideološke pozicije, pa je kandidatkinja za gradonačelnicu Bruna Esih naposljetku dobila više glasova od same liste; s lijeve, zaokruživalo se racionalnije i taktički, pa je gradonačelnički kandidat Tomislav Tomašević dobio skoro upola manje glasova od liste koju predvodi, prepustivši ostale, očito, izglednijim oponenti(ca)ma Milana Bandića.
S desne je strane, dalje, istupila odcijepljena stranačka frakcija koja lokalne izbore koristi isključivo kao polugu pritiska na HDZ; s lijeve, nastupila je politika formulirana “odozdo”, jer u etabliranim, nominalno lijevim strankama odavno nema prostora za neki sličan projekt. Zbog svega ovoga, napokon, različita je bila i reakcija na nezaobilazno pitanje novinara u grozničavoj potrazi za novim političkim snagama: ono o prelasku s lokalne na nacionalnu razinu. I dok je Zlatko Hasanbegović trijumfalno obećao skoro pokretanje nove, “suverenističke” stranke i njen juriš na HDZ-ove glasove, Tomašević je oprezno najavio kako će novoformirana ljevica ići polako, korak po korak.
Dosezi i zamke
Nitko pritom, naravno, ne očekuje da će taj hod biti lak: nakon što splasne postizborna euforija, slijede izazovi ekvilibriranja između različitih unutarkoalicijskih pozicija i usklađivanja backgrounda okupljenih stranaka, ali i pritisak svakodnevne politike koja se vodi u zoni neizbježnih kompromisa, labavih savezništava i antipatičnog taktiziranja. Optimizam, međutim, proizlazi iz strategije kojom je “Zagreb je naš” pristupio ovoj kampanji: od promišljenog isturanja Tomaševića kao frontmena koji će gradonačelničkom kandidaturom osigurati barem minimum medijske pažnje, preko kapitaliziranja petnaestogodišnjeg aktivističkog iskustva fokusiranjem na borbu za park u Savici pa sve do efikasne mobilizacije užeg kruga defoltnih simpatizera – kojom je u prvom koraku kompenzirana materijalna i organizacijska nemogućnost zahvaćanja u šire “biračko tijelo” – “Zagreb je naš” spustio je svoje visoke političke ideale dolje, na teren političke borbe, a da pritom nijedan, barem za sada, nije oštetio.
Važnija od moralizatorskog cizeliranja distance između proklamiranih ideala i operativnog političkog rada, međutim, činjenica je da novoformirana zagrebačka ljevica – u oštroj suprotnosti spram svoga radikalno desnog kontrapunkta, programski rasplinutog u sferi nacionalno osviještenih ideoloških uopćavanja – cilja sasvim konkretne probleme, pitanja svakodnevnog života u gradu, funkcioniranja urbane infrastrukture. Bavi se, ukratko, onim što se doista tiče svakoga od nas; onoliko, barem, koliko joj oskudni resursi za sada dopuštaju. To je, pritom, daleko od neke nove, razrađene, zaokružene nacionalne platforme barem onoliko koliko je, recimo, klasna politika jedne radničke partije udaljena od liberalne podloge stranke Za grad, beskompromisni aktivistički imidž istaknutijih predstavnika koalicije od njihove implicitne podrške HNS-ovki Anki Mrak-Taritaš u drugom krugu izbora ili, naposljetku, koliko je grad Zagreb udaljen od ostatka Hrvatske.
Ali je istodobno – dok se visoka politika uzaludno obrće u međusobnom razračunavanju HDZ-ovih frakcija, finalnom klizanju socijaldemokracije iz dvadesetpetogodišnje tragedije u ovogodišnju farsu i popratnom gašenju lažnih antisistemskih alternativa – uvjerljivo najbliže suvisloj, definiranoj i istodobno politički utjecajnoj poziciji koliko je hrvatska ljevica u posljednjih četvrt stoljeća uspjela doći.