Sveobuhvatna kurikularna reforma hrvatskog obrazovnog sustava pokrenuta je u mandatu socijaldemokrata, kao neovisna, i izglasana u Saboru. Potom je s promjenom vlasti obustavljena zahvaljujući uspješnim sabotažama notorne Željke Markić, zbog promoviranja progresivnog spolnog odgoja, da bi nakon toga bila ponovno pokrenuta pod kormilom klerikalne, i radikalne desnice, prema kojoj u sektoru obrazovanja, aktualna vlast briše “demarkacijske linije”. Kao posljednji u nizu dokaza u prilog ovoj tezi ide i imenovanje gospođe Jasminke Buljan Culej, simpatizerke udruge U ime obitelji, savjetnice intelektualno i akademski diskretidiranog ministra znanosti obrazovanja i sporta Pave Barišića na čelo “nezavisne ekspertne skupine“. Osim što je sam proces imenovanja, čini se sporan, zanimljivi su argumenti kojima se cijeli proces imenovanja desno orijentiranih “stručnjaka” osporava.
Stručnost Jasminke Buljan Culej dovodimo u pitanje zbog njezinih ranijih izjava o tome kako rezultati PISA istraživanja nad učenicima u Hrvatskoj nisu razočaravajući (jer je došlo do malog pomaka nabolje) iako su ispod prosjeka OECD zemalja. Naime, PISA istraživanja mjere primjenu naučenih znanja, dakle, mjere stvarnu društvenu implementaciju onoga što škole podučavaju. Prema mišljenju lijevih i liberalnih stručnjaka ova znanja zaostaju radi neadekvatne tehnološke opremljenosti škola, radi neulaganja u kompetencije nastavnog kadra, radi zastarjelih oblika podučavanja, zastarjelog kurikuluma i neadekvatnog, konzervativnog pravnog okvira. S druge strane, prema mišljenju desničara, kojima pripada i Buljan Culej, rezultati nisu strašni jer Hrvatska ionako ima 70 posto strukovnih učenika, a samim time i nizak broj visokoobrazovanih, pa ni ne možemo očekivati da konkuriramo najrazvijenijim zemljama svijeta. Ovime se cementira marginalna pozicija Hrvatske kao periferne zemlje koja, zbog ovisnosti o stranom kapitalu, i ovako ima malo šanse za maštanu globalnu konkurenciju. I iako je znanje skupo, pogotovo kad se prenosi na tako općim razinama kao što je formalno osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, uz adekvatan vrijednosni društveni okvir, uz njegovu se pomoć postojeće prepreke mogu prevazići.
Konzervativno odustajanje od zemlje znanja
Konzervativci su dakle, pod težinom reforme koju su nekada davno sami pokrenuli – a pod pritiskom približavanja EU, jednom kad je taj imperativ nestao – reterirali u indolenciju i status quo, odustajanjem od skupe implementacije “zemlje znanja” što je u periodu mjera štednje izgubila prioritetnost, i to poražavajućim argumentima. Komentirajući PISA rezultate Buljan Culej zapravo nam je kazala kako ionako nismo zemlja od posebnih obrazovnih uspjeha pa se možemo zadovoljiti i postojećim stanjem. No, prihvaćanje postojećeg stanja ne vodi ka izlazu iz labirinta općedruštvenog siromaštva i ekonomije koja ne prati globalne trendove.
Istovremeno, usprkos skupoći obrazovne reforme, progresivci nisu odustali od dugoročnog promišljanja društva u kontekstu globalnih tehnoloških i općedruštvenih promjena. Tako je radom skupine za strateško promišljanje obrazovanja koju je imenovao bivši premijer Zoran Milanović, nakon niza uspješnih prosvjeda Akademske solidarnosti nastale na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kupljeno nekoliko godina mira u hrvatskom ratu za progresivno obrazovanje kojem je s promjenom vlade iz tobože socijaldemokratske u konzervativnu došao kraj. Progresivno u ovome bilo je primjerice shvaćanje da su pravednija društva ona u kojima je istospolni brak kao i istospolna seksualnost nešto društveno prihvatljivo, jer značajan dio populacije pripada ovim skupinama. A njihovo normalno društveno funkcioniranje doprinosi i pravednosti društva samom po sebi, ali i zdravlju ekonomije. S druge strane, konzervativci pravednost društva tumače s obzirom na pridržavanje tradicionalnih vrijednosti, koja osim njih samih, ostatak društva samo razdvajaju i čine ga nepravednim. Na ovim su se pitanjima spolnosti i seksualnosti počela lomiti kurikularna koplja.
De-demokratizacija institucija
No, dok se u promoviranju općedruštvenih vrijednosti liberali i ljevica slažu, razlike među njima izlaze na vidjelo na metodološkoj razini koja također ima svoje ideološke implikacije. Liberali će tako u pravilu, uz objašnjenje državne reakcionarnosti i podilaženje “štetnim društvenim tendencijama”, zagovarati izmještanje strateških odluka u tzv. “arm’s length” institucije (nezavisne ekspertne oaze poput HAVC-a, Zaklade za razvoj civilnog društva, itd…), koje u svom funkcioniranju stoje van širokih i formalnih demokratskih procedura države. Time se značajno sužava pristup najšire javnosti donošenju odluka, ali se fokusiranjem odlučivanja u takva tijela iz procesa stvaranja novih općedruštvenih pravila isključuje i struje koje su progresivnije od zagovaratelja ovakvih praksi. Takvo sužavanje demokratskog prostora paralelno za sobom povlači i nemogućnost utjecaja na ovakva tijela u situacijama kriza, kao prilikom prošlogodišnjeg dolaska ministra Zlatka Hasanbegovića u Ministarstvo kulture. Ovime se nažalost, kao što je postalo jasno tokom posljednje dvije godine u Hrvatskoj, proizvodi učinak suprotan od željenoga i umjesto dugoročne održivosti progresivnih vrijednosti, njih se izdvajanjem iz formalnih državnih struktura marginalizira i getoizira u tijela koja su u teoriji odgovorna Hrvatskom saboru, no u praksi, kao što se pokazalo, i dalje ovise o političkoj opciji na vlasti.
Dugoročno promatrano, izdvajanjem relevantnih društvenih pitanja na dnevni red tek getoizirane skupine stručnjaka dugoročno se olakšava rušenje progresivnih reformi čemu smo u konačnici svjedoci u kontekstu hrvatskog obrazovnog sektora, ali i u drugima poput npr. medijskog, filmskog i ljudskopravaškog. Još plastičnije kazano, iste skupine koje sada bez imalo društvene moći pozivaju na transparentnost i demokratičnost procesa same su jednim dijelom odgovorne za razvoj događaja u kojem je moguće promjenom vlasti jednim potezom unazaditi dvadeset godina rada na progresivnim društvenim vrijednostima.
Ponovno osvajanje izgubljenih prostora
Rješenje koje ne bi upadalo u opisane zamke, u bilo kojem području, podrazumijevalo bi državu kao voditelja svih ovakvih reformi, ali uz najširu moguću demokratsku bazu stručnjaka, radnika, i općenito zainteresiranih laika. Naravno, slični eksperimenti u prethodnoj “socijaldemokratskoj” vladi i Ministarstvu kulture propali su upravo zbog nedostatka podrške, pa čak i izravne sabotaže vlade, no ovaj je pristup barem imao donekle neočekivani učinak: oko sebe je uspio okupiti zainteresiranu javnost koja je uspjela artikulirati svoje progresivne stavove od kojih sada više nije moguće odustati. U kontekstu kurikularne reforme, to bi značilo da je usprkos sporosti inherentne demokratskim procesima, trebalo postojati veliko tijelo sastavljeno od predstavnika koje su delegirale brojne i najrazličitije institucije, sva sveučilišta, sve agencije, mediji, sva ministarstva, zainteresirana javnost, pa i pokoji laik roditelj, a i po jedan predstavnik svih registriranih religija u Hrvatskoj, zašto ne…. U tako masovnoj skupini, progresivne vrijednosti u pravilu pobjeđuju, a u tom bi slučaju kurikularna reforma imala državni legitimitet, a ne tek ovaj lako narušivi progresivnih stručnjaka, te bi ju bilo puno teže odbaciti.
Stoga je u konačnici kontradiktorno sada se pozivati na demokratske procedure, nakon što smo sami napravili sve da ih delegitimiramo i stisnemo u okvire stručnjaka, naspram kojih stoji neobrazovana masa tobože nesposobna da sama misli svojom glavom.