U Budimpešti se ovih dana održava “Svjetski kongres obitelji”, veliki skup kršćanskih ultrakonzervativaca. Kongres formalno organizira američka politička fondacija koja se bavi ograničavanjem ljudskih prava diljem svijeta, a njezini korijeni se nalaze u mutnim vodama evangeličke ekstremne desnice. Globalna djelatnost ove organizacije zapravo neodoljivo podsjeća na aktivnosti liberalnih fondacija poput “Open Societyja” Georgea Sorosa, samo u zrcalnom odrazu. Naime, tamo gdje Soros financira propagandu euroatlantskih integracija, “obiteljaši” surađuju s vladom Ruske Federacije u izradi homofobnih zakona i posljedično reklamiraju Putina kao spasitelja Svijeta od mrske modernosti.
Tamo gdje Soros financira promicanje koncepta građanskih prava (s posebnim naglaskom na prava privatnog vlasništva), ultrakonzervativci pokušavaju oživiti Svijet koji je počeo nestajati davne 1789., ali se neprestano tvrdoglavo vraća u najmračnijim trenucima čovječanstva. S obzirom da je riječ o organizaciji ekstremne desnice primarno političke, a ne vjerske motivacije, ne čudi “ekumenizam” inače isključivih tradicionalista. Tako će se na budimpeštanskom skupu naći lideri ultrakonzervativaca iz Srbije i Hrvatske, Boško Obradović i Željka Markić, koji će radi zajedničke globalne borbe protiv prava manjina privremeno zaboraviti da u tom smislu u nacionalnom kontekstu imaju različite agende.
Pumpanje djece
Lokacija događaja nije naravno odabrana slučajno: kongres uživa veliku podršku i pomoć mađarske vlade, koja je pak od svjetskih ultrakonzervativaca dobila titulu “nacije prijateljske prema obitelji”. Među politikama koje je premijer Viktor Orbán prilikom otvaranja kongresa obećao svojim globalnim obožavateljima posebno se ističe pokušaj dramatičnog povećanja mađarskog nataliteta u sklopu njegove ambicije da “spasi” bijelu i kršćansku Europu od navodnog “samouništenja”. No konkretne bi se mjere mogle ipak pokazati nedovoljnima da stopu fertiliteta povećaju s današnjih ispod 1,5 do nevjerojatnih 2,1. Jer, to se navodno namjerava učiniti tek olakšanjem kreditnog opterećenja za one s troje ili više djece.
Državna pomoć u otplati inače neotplativih kredita (na zadovoljstvo jednako banaka koliko i dužnika) jedina je “socijalna” mjera koju je poduzela Orbánova vlada u svojoj navodnoj borbi protiv neoliberalizma. Van toga, njihov razvojni program ostaje privlačenje stranih investicija jeftinim radom. Tu borba “za obitelj” dobiva znatno manje romantični prizvuk borbe za konkurentnost koju ugrožava niski natalitet koji ne dopušta brže rušenje cijene rada. Malo je tko tu ciničnu računicu bolje izrazio od potpredsjednika Orbánove stranke Szilárda Németha: “oni koji napumpaju puno djece će vladati Svijetom”.