Zanimljiva priča dolazi iz Slovačke: u maloj općini Voderadi na zapadu zemlje strahuju od 400 radnika iz Srbije koji se planiraju zaposliti u okolnim tvornicama. Od ukupno 1500 stanovnika tog područja, peticiju protiv adaptacije bivšeg internata u radničke stanove u koje su trebali biti smješteni radnici, potpisalo je njih 1062. Peticiji su prionuli nakon ignoriranih prosvjeda protiv gastarbajtera s Balkana i iz Ukrajine.
Kako je slovačkim medijima kazao predsjednik općine Pavol Augustin, a prenosi N1 “mentalitet ljudi iz Srbije ili Rumunjske je drugačiji, i oni će otići prije nego što dobiju šansu prilagoditi se ovdašnjim uvjetima”.
Tako je ono što bi se u nešto nacionalno prihvatljivijim uvjetima doživljavalo kao prilika za ekonomski rast i razvoj kraja pretvoreno u (multi)kulturalnu opasnost. Načelo da mjesto nema adekvatnu infrastrukturu za dodatnih 400 stanovnika, poput trgovina, parkirališta i sl… što je Augustinova teza, inače bi se shvatilo kao prostor za nove projekte, otvaranje novih radnih mjesta i slično. No, pošto se radi o Balkancima “nagle naravi” i “drugačijeg mentaliteta”, Slovaci upozoravaju da je radnički smještaj preblizu osnovnoj školi i dječjem vrtiću. “Znamo kako se stranci ponašaju na radnome mjestu, kako imaju eksplozivnu narav, kako rješavaju konflikte. Što će raditi u slobodno vrijeme bez kontrole? Kod nas su i šestogodišnjaci navikli hodati kući sami iz vrtića, mame će se bojati za njih”, kazala je medijima inicijatorica peticije i zamjenica direktorice lokalnog dječjeg vrtića Adrijana Polakovičova.
Općeeuropska ksenofobija
A kako se ovakvi problemi rješavaju u društvima Europske unije pokazuje i idući primjer. Radi se jednim dijelom i o stanju pogoršanom mjerama štednje i ukinutim financiranjima za kulturne i socijalne aktivnosti koje olakšavaju socijalno povezivanje i koje kao posljedicu mogu imati smanjenje ksenofobije. Rezultati koje imamo posljedica su državnog zanemarivanja socijalnih i kulturnih tema koje su posljedično prepuštene profitnim institucijama poput agencija za privremeno zapošljavanje, a koje umjesto sporom izgradnjom solidarnosti i otvorenosti stvar rješava ograđivanjem i izoliranjem, pa kako piše N1 “selo nije umirilo ni to što je firma Centar iznajmljivanja koje adaptira internat obećala da će za radnike otvoriti trgovinu, teretanu, restoran tako da uopće ne moraju izlaziti u selo”. Jer radnici izgleda, nisu ljudi s kulturnim i socijalnim potrebama, a mi balkanski, baš kao ni afrički ili azijski, nismo baš ni kultivirani.
Ovakva ksenofobija karakteristična je cijeloj Europskoj uniji, i šire. Demarkacijske linije povlače se već na prvoj istočnoj granici. Iste stavove su prema Slovacima imali stanovnici zapadnih europskih zemalja prije ulaska u EU 2004. godine. Ne čudi ni što su u Velikoj Britaniji među glasnijim zagovornicima Brexita bili “stari” imigranti – iz britanskih kolonija – a sve je na identičnoj liniji s time kako mi Balkanci tretiramo izbjeglice iz Afrike i drugih socijalnim užasima i klimatskim promjenama pogođenih zemalja.