Posljednjih nekoliko dana svojeg mandata na poziciji predsjednika Republike Srbije, Tomislav Nikolić provodi vrlo dinamično. Nakon što ga je s funkcije praktički istjerao bivši štićenik te budući nasljednik, Aleksandar Vučić, Nikolić bi dužnost formalno trebao predati početkom sljedećeg mjeseca, kada ga vjerojatno čeka politička penzija, ukoliko dakako ne bude novih iznenađenja. Obično razmjerno nevidljiv, odnosno u debeloj Vučićevoj sjeni, Nikolić je posljednje dane na položaju moći odlučio posvetiti javnim aktivnostima u skladu s onim što je i obilježilo njegov mandat: karikaturalnim udvaranjem Ruskoj Federaciji, druženjem s popovima i diplomatskim skandalima.
Krajem prošlog tjedna, predsjednik je prvo odlikovao ruskog ambasadora Aleksandra Čepurina “Ordenom srpske zastave drugog stepena” da bi svega dan poslije i sam bio odlikovan “Ordenom svetog Save prvog stepena” kojeg doduše ne dodjeljuje država, već Srpska pravoslavna crkva. Tom je prilikom Nikolić proglašen i ktitorom hrama Svetog velikomučenika Dimitrija, netom izgrađenog u “vizantijskom stilu” u selu između Kragujevca i Kraljeva, koji je u medijima već prozvan “Nikolićevom crkvom”. Ako većina predsjednika u regiji svoje mandate završava dostojanstvenije nego što to čini Nikolić, malo ih je koji su iza sebe ostavili feudalne zadužbine.
Najviše je pažnje predsjednik na odlasku međutim izazvao svojim govorom na otvaranju mosta između Bratunca u BiH i Ljubovije u Srbiji, maštovito nazvanog “Bratoljub”. “Meni je isto toliko važno što ima dve trake namenjene biciklistima i pešacima da se po njemu šetnjom stiže iz Republike Srpske u Republiku Srbiju i da jednoga dana ne bude važno odakle si pošao i gde ideš pošto će sve da bude jedno”, konstatirao je Nikolić izazvavši skandal. Jer, iako prilično standardna fraza prilikom otvaranja mostova, poziv na jedinstvo ovdje je neminovno morao biti protumačen kao zagovor ujedinjenja Srbije s manjim bh. entitetom.
Je li riječ o karakterističnoj verbalnoj nespretnosti, ili je izjava dokaz da se četnički vojvoda Nikolić nikada nije odrekao svojih velikosrpskih ambicija, naposljetku je nebitno. Jer, tko uopće više uspijeva razgraničiti nacionalističko trovanje od običnog idiotizma.