Činjenica da su nakon privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća mnogi novi vlasnici zaključili da im je isplativije ugasiti proizvodnju, prodati strojeve i zemljište te natjerati firmu u stečaj nego nastaviti osnovnu djelatnost, više gotovo nikoga u bivšoj Jugoslaviji ne šokira. Jedini koji su kontinuirano reagirali na to sistematsko demontiranje onoga što je stvarano desetljećima bili su radnici uništavanih firmi. Političari su, zajedno s analitičarima svih vrsta, istovremeno u pravilu slijegali ramenima i prihvaćali uništavanje proizvodnih kapaciteta zemlje i života desetaka tisuća radnika kao nužnu cijenu uspostave “tržišne ekonomije” koja ne može postojati bez privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Pa makar ono i uništilo ta sredstva.
Da je politički sustav shvatio ozbiljno obavezu zaštite interesa privatnih vlasnika-uništavača firmi zorno ilustrira stečajni zakon Federacije BiH koji je nedavno konačno proglašen neustavnim. Kako za Al-Jazeeru objašnjava Zlatan Begić, autor zahtjeva za ocjenu ustavnosti, riječ je o zakonu koji je godinama očigledno pogodovao izvlačenju novca iz firme na štetu radnika. Oni su, naime, u stečaju imali pravo samo na osam minimalnih plaća (a ne onih osiguranih ugovorom o radu), dok su ostalo mogli dobiti samo kad se namire ostali vjerovnici, odnosno u konkretnim situacijama – nikad. Suprotno standardnim stečajnim praksama, radnici su dakle u pravilu bili zadnji na redu za naplatu.
Dodatni paradoks je da su se prije radnika u pravilu namirivali npr. i mirovinski i zdravstveni fondovi, na ime godinama neisplaćivanih doprinosa radnicima. Ali isti fondovi nisu radnicima od čijih su se zarada namirivali pružali usluge za koje su predviđeni. Da stvar bude gora, unatoč “padu” zakona na Ustavnom sudu, vlasti još uvijek ne pokazuju nikakvu ambiciju da donesu novi. U toj je situaciji presuda Ustavnog suda, kojom je utvrđeno da su neisplaćene plaće privatna imovina radnika koja ne može biti otuđena, vrlo slaba utjeha oštećenim radnicima. Za njih bi ionako bilo bolje da se umjesto “zaštite privatne imovine” sistem pozabavio uspostavom socijalne pravde i planiranjem razvoja, umjesto uništavanja proizvodnih kapaciteta.
Za te je potrebe, umjesto privatnog, društveno vlasništvo nad tvornicama ionako provjereno bolji recept.