U Hrvatskoj se, praktički preko noći, pred nestankom našlo više od polovice distributivne knjižarske mreže, no krizu će osjetiti svi sudionici nakladničke industrije, od autora pa do razvozača kutija. Priča o tome kako je do toga došlo još je jedna od onih na koje smo navikli: kombinacija više faktora, no primarno loših ekonomskih i političkih “procjena” s kompleksnim posljedicama.
Propast knjižarskog lanca Algoritam MK kraj je agonije lošeg biznisa i mogući početak kvalitetnije politike prema nakladništvu i knjižarstvu u Hrvatskoj. U međuvremenu, najveće će štete pretrpjeti nakladnici pred kojima su mjeseci mučnog “restrukturiranja” jer se ovih dana suočavaju s tisućama kutija vlastitih neprodanih knjiga koje moraju uskladištiti, a koje domaća porezna politika bilježi kao robu – iako neprodanu, na koju bi krajem godine trebali platiti porez na dobit.
Također, nakladnici će brzo morati provesti model po kojemu će se ponovno uspostaviti prodaja knjige, ovoga puta na temeljima funkcionalne poslovne politike, a ne “obrtničkog reketa” uz umobolno visoki rabat od 50%, koji su u ime komisione prodaje u knjižarama od domaćih nakladnika oduvijek tražili Algoritam i Profil, dvije prijelomne točke povijesnog pada knjižarsko-nakladničke industrije u Hrvatskoj.
Kolaps Algoritma na vlastitoj će koži osjetiti svi sudionici nakladničke industrije: autori, urednici, prodavači, svi do posljednjeg vozača kutija s ražalovanim knjižnim fundusom s nekadašnjih “prodajnih mjesta”.
Od 260 zaposlenih radnika u lancu Algoritam MK kojemu neminovno, čini se, slijedi stečaj, računa se da će ostati oko stotinu onih kojima nikakav optimizam sutrašnjeg nakladničko-knjižarskog scenarija s novim vlasnicima koji bi preuzeli prostore propalog lanca knjižara ne može spasiti radnu knjižicu. Konačno, posljedice će se osjetiti u smanjenoj proizvodnji jer će najavljene, interventne injekcije financijskih sredstava s nacionalne i lokalnih razina u prvom redu biti namijenjene “konsolidaciji štete” izdavačkim kućama. Ako pak krahu lanca Algoritmovih knjižara, na koji otpada 40 posto domaćeg tržišta, dodamo dubiozu lanca knjižara Tisak Medie u vlasništvu Agrokora, jasno je da preko noći u Hrvatskoj nestaje oko 60 posto distributivne knjižarske mreže. Analogije slučaja Algoritam i Agrokor nisu ni slučajne niti netočne, ali je od isticanja njihovih sličnosti i razlika ipak najzanimljiviji njihov bliski tajming.
Prodavači papira
Blokadu Algoritma MK pokrenula su, naime, “papirničarske” tvrtke RAM3 i Focus, u jeku krize Agrokora i na pragu prvog kruga lokalnih izbora. Na to se vlasnik Algoritma u blokadi Neven Antičević javnosti požalio s elitnih knjižarskih visina, objašnjavajući kako neodgovorni pokretači blokade “uopće nisu nakladnici nego prodavači papira”.
Javnost, ipak, zna da su upravo “papirničari”, distributeri papirnate galanterije i svakog drugog rođendanskog kiča, Antičeviću držali dobar dio prodaje i da bez njih, koje je dovela menadžerska providnost Algoritma i Profila, ne bi uopće bilo biznisa posljednjih godina. Sljedeći poslovni subjekti koji su aktivirali zadužnicu radi naplate duga od ukupno 6 milijuna kuna i tako cementirali blokadu Algoritma jesu Mozaik knjiga i Profil, njegovi sadašnji i bivši partneri.
Podsjetimo, partnerski lanac Algoritma, Profila i Mozaik knjige (APM) uspostavljen je 2014. godine, kad je nakladnik Algoritam izdvojio vlastitu maloprodajnu mrežu i udružio je s Profilom i Mozaikom. Bio je to brzopotezni, kartelijanski sporazum zbog katastrofalnog stanja u nakladničko/knjižarskoj struci, ali direktno in(f)iciran ogromnim financijskim dubiozama u koje je upao Algoritam zbog svoga dugogodišnjeg neracionalnog poslovanja. Daniel Žderić, osnivač i vlasnik Profila, u lipnju 2016. je, međutim, izašao iz partnerstva s Algoritmom i Mozaikom ne potražujući, džentlmenski, tadašnja dugovanja od ostalih partnera: za to je pričekao oportuni trenutak godinu dana kasnije.
Medijski je pak vrlo zanimljivo da Žderić, vlasnik jedne od četiri velike izdavačke kuće (Školska knjiga, Profil, Alfa, VBZ) kojima je izdavaštvo na materinjem jeziku sporedan posao pored ozbiljnog biznisa školskih udžbenika; uopće nije javno obilježen kao figura odgovorna za probleme domaćeg knjižarstva. Nepravedno, jer je Daniel Žderić rodonačelnik “menadžerskog” pristupa knjizi kao artiklu kojemu treba popratni sadržaj; dominantni (ko)autor “reketarske” marže i snižavanja cijene rada u knjižarstvu, vlasnik tvrtke poznate po mobingu i općenito odvratnom ponašanju prema radnicima u knjižarstvu.
Ipak, Žderić je početkom 2015. godine prodao izdavačka prava školskih udžbenika jednom od najvećih europskih edukativnih izdavača, njemačkoj grupaciji Klett. Postalo je jasno da nema namjeru širiti nakladnički posao, a napuštanje Antičevićevog Titanika bio je njegov posljednji “vizionarski” potez, čime je i slijepcima u industriji dao do znanja da se loš scenarij primiče logičnoj kulminaciji.
Šoder i krušne mrvice
Početak kraja domaćeg nakladništva bilježi se, naime, još 2009. kad je globalna kriza ušla i u taj sektor, a kulturna politika nastavila s praksom nezamjeranja, pasivnog računovodstva ili prigodnih “mjera štednje” s drastično smanjenim potporama izdavaštvu i otkupu knjižnicama, bez čega to polje ne može opstati.
Cvijeće je u domaćem nakladništvu kratko cvalo jedino 2000-ih, za vrijeme Račanove vlade i ministra kulture Antuna Vujića, kad su dotacije nakladnicima bile doista obilate: usporedba tadašnjeg šodera i sadašnjih krušnih mrvica ne čini nam se promašena.
Oduvijek je, međutim, nedostajalo sistemskih ograničenja politike po kojima bi sve linije proizvodnje, od autora do knjižara u distributivnom lancu, na nacionalnoj razini bile pravedno osigurane. Zato je posebno loše za knjižarstvo krenulo 2004. godine kad su veliki novinski izdavači EPH i Styria prvi put plasirali “knjigu uz novine” u astronomskim tiražama i ubrzo smanjili tzv. psihološku cijenu knjige. Domaći nakladnici otada bezuspješno pokušavaju javnosti objasniti da je njihova vrlo visoka, takva čak i po europskim standardima, proizvodna i konačna cijena knjige – u hrvatskoj knjižnoj realnosti naprosto nužna. Zato će enigma ili mit o visokoj cijeni domaće knjige u 21. stoljeću ostati, čini se, jedino stabilno mjesto nerazumijevanja uske struke i zainteresirane, makar vrlo kvalificirane, publike.
Uostalom, “politika prema knjizi” se, po inerciji i/ili klijentelizmu salonskih prijatelja, oduvijek oslanjala na kratkoročno zadovoljstvo (nakladničkih) korisnika, ne inzistirajući na teškim temama poput strogog odvajanja nakladničke i knjižarske struke ili poraznom financijskom tretmanu autorstva teksta u korist dizajna i puke tehničke opreme knjige. Državna politika je, a to je ovdje ključno, oduvijek aktivno favorizirala velike izdavače kao prosperitetne korifeje domaćeg nakladništva. Budući da su ti nakladnički velikani ujedno vlasnici najboljih i najvećih knjižara, lako se shvaća da je kulturna politika na različite načine pomagala njihovu knjižarsku, ali i primarnu (udžbeničku) i sekundarnu izdavačku aktivnost, dok je istovremeno zagrebačka Bandićeva politika dodatno pauperizirala male izdavače ili rijetke male knjižare otkupljujući udžbenike od velikih izdavača u ime “besplatnog” početka nove školske godine.
I rezultat je depresivan. Mali izdavači, primorani da svoje knjige prodaju u uvjetima “odgode” plaćanja koja bi gazda Antičević presjekao bezobrazlukom simbolične uplate tek da “ugasi požar” potražnje duga; sada se mogu dostojanstveno oprostiti od nade da će dug biti ikada podmiren. Ta će ih realnost, međutim, trgnuti iz letargije. Bankrot Algoritma ubrzat će izlazak iz njihove samoskrivljene pasivnosti u proizvodnom ciklusu. Jer, nažalost, nema nevinih u nakladničkom poslu. Ako kolaps Algoritma predstavlja trenutak svođenja računa u čitavoj branši, vide se i grijesi (poduzetničkog) nečinjenja u vrijeme obilja, kao i jalovosti autarkičnog preživljavanja na minimumu benzina iz Ministarstva kulture u vrijeme sveopće suše: i sve su to relevantni elementi istoga mehanizma.
Poduzetnički akteri
Pri tome, historijskoj analitici s tijesne vremenske distance ne ostaje mnogo zahtjevnog posla. Strukture nekih bliskih, društveno važnih poraza, moguće je pratiti jednostavnom analogijom radnih biografija nekolicine poznatih “poduzetničkih aktera”.
Primjerice, ekonomist Neven Antičević, knjižar od 1990. kada je sa “šest partnera i samo sedam tisuća tadašnjih njemačkih maraka” osnovao privatnu izdavačku kuću Algoritam, proslavio se sredinom 2000-ih serijom prijevoda “Harryja Pottera” i trilogije “Gospodara prstenova”, gustim popisom literature fantasyja i multimedijom. Trilogija “Prstenova” postigla je rekordnu tiražu od 300 tisuća prodanih primjeraka, posao je išao ukorak s optimizmom sanaderovske Hrvatske, kreditiranjem kupnje prvog stana i automobila na leasing.
Antičević je doista bio gazda nakladničkog posla, koji je do 2009. godine znao uprihoditi do 150 milijuna kuna godišnje, svi su skidali kapu njegovom poduzetničkom njuhu. Njegovo je carstvo stvoreno u prapočecima liberalne ekonomije u suvremenoj Hrvatskoj, pa se nije ustručavao dijeliti ohole lekcije o neophodnosti neoliberalnog poslovanja u kulturi, recidivima socijalističkog okrupnjavanja knjižara koje ne mogu ostvariti prosperitet ni dobit; ili naprosto trabunjati o ležernosti nakladničkog posla koji uspijeva jedino odvažnima. Kada je, možda pod utjecajem loše ekonomske literature a svakako pod dojmom imidža grandioznog uspjeha kakav mu je priuštila lokalna kulturna politika i velik dio nakladničko-knjižarske struke; Antičević počeo širiti svoj “core business” na nebulozne adrese i kad se pod nevjerojatnim uvjetima počeo odmicati od glavnog nakladničkog posla, njegove sumnjive procjene i pomoć u kreditiranju davao je, iako sotto voce, domaći politički establišment.
Ministarstvo kulture je u svakom političkom mandatu, oduvijek, imalo razumijevanja za Antičevića kao arhetipskog, zaigranog dečka posttranzicijske, žuđeno neoliberalne ekonomije. Kad se Antičevićev prihod krajem 2014. survao na svega 49,5 milijuna kuna godišnje, čitav je kulturni svijet nijemo promatrao lavinu: nakladnički gazda je tek manji dio svoje zarade, zar ne, stekao na “reketarenju” slabijih kolega iz branše?
Krive procjene
U svega nekoliko medijskih prilika posljednjih godina, Antičević je veteranski opravdavao vlastite krive procjene, iznoseći argumente loše kupovne moći domaćih kupaca, globalne krize, pogrešne kulturne politike koja bi “trebala biti samo ventilator u leđa nakladnicima” a ne da im toči gorivo u “loše infrastrukturne cijevi”, jer “tek bogata nacija može održati normalno izdavaštvo”. Netko nedovoljno upućen u podzemni vodostaj kulturne politike ili netko posve kulturnjački dobronamjeran u duhu popularne neoliberalne ekonomije, lako bi potpisao Antičevićevu dijagnostiku.
Ona bi ga, uostalom, mogla podsjetiti na javna razmišljanja nekadašnjeg medijskog magnata, ili “magnata” Nine Pavića, vlasnika Europa Press Holdinga, slično slavljenog posttranzicijskog poduzetnika medijskog biznisa blisko povezanog sa svakom garniturom vlasti, koji je u 2000-ima “promijenio medijsku sliku Hrvatske”. Duboku krizu Pavićevog EPH najprije su, kao što je općepoznato, izazvali njegova posve promašena ulaganja u biznis koji nije imao veze s medijima, a tek potom posljedice šire ekonomske krize na medije u Hrvatskoj i u regiji.
Svejedno, on je 2008. godinu dočekao citirajući američkog lijevog teoretičara medija Roberta McChesneya, s veteranskim argumentima o globalnoj krizi tiskanih medija i američkom trendu novinskog biznisa što se neumitno prelijeva u domaći bazen. Zatim je, poput Antičevića kad je njemu sasvim “zagustilo”, jednostavno ubrao plodove uigranog privatno-javnog partnerstva, zadovoljio se tada državnim poreznim korekcijama obaveza PDV-a prema čitavom medijskom oligopolu.
Ili, ovaj primjer. Država je 2014. godine u predstečajnoj nagodbi otpisala 45 milijuna duga na ime PDV-a “Magmi” Goranka Fižulića, još jednog živog dokaza domaćeg “neoliberalnog” plemstva kojemu se, u okrilju privatno-javnog partnerstva, tolerira bilanca pogrešnih poslovnih odluka. Domaći nakladnici oštećeni lošim poslovnim procjenama Nevena Antičevića i njegovih svakovrsnih partnera mogu očekivati bilancu od 40-tak milijuna kuna štete, za što su ovih dana dogovorene vatrogasne mjere u suradnji s nadležnim ministarstvom. Ministrica kulture Obuljen Koržinek je, pomalo neočekivano s obzirom na njezinu poslovičnu nesklonost praktičnim rješenjima mimo legislativne rutine, najavila još jedan, izvanredni natječaj za potpore nakladnicima do kraja ove godine. Time bi se, po analogiji spašavanja tvrtki iz predstečajnih nagodbi “opraštanjem” PDV-a, nakladnicima pomoglo da spase živu glavu: ali ponovno bez jasnih, makar srednjoročnih, sistemskih pomaka u kulturnoj politici.