Uz objašnjenje straha od nepoštovanja pravila Europske unije, posebno onih socijalnih i ekoloških, kao i pravila o slobodnom tržišnom natjecanju bez državnog protekcionizma, zapadne i sjeverne članice EU počele su podizati svoje glasove protiv kineskog plana “Jedan pojas, jedan put“.
Naravno, pritužbe su počele pristizati nakon što su neke kompanije poput Hewlett-Packarda odlučile relocirati najveći dio svoje distributivne mreže iz nizozemske luke Rotterdam u grčki Pirej u kojoj kineska brodarska kompanija COSCO (China Ocean Shipping Company) od prošle godine u koncesiji ima nekoliko dokova. Osim Rotterdama, od gubitka dijela prometa u korist Pireja strahuje i Hamburg. Prve su to konkretne trgovačke posljedice implementacije plana “Jedan pojas, jedan put” koji za cilj ima skratiti i pojednostavniti transfer roba kroz euroazijsko područje do bogatog tržišta EU te na taj način dodatno smanjiti cijenu kineske robe.
Iz balkanske perspektive, suradnja s Kinom ima svakog smisla: nema nametanja kulturnih normi, no ima mnoštva trgovačkih prednosti kao i investicija u energetske i infrastrukturne mreže, dok ujedno predstavlja ekonomsku alternativu posustalim euroatlantskim integracijama. I bilo je potrebno nekoliko godina – do prvih vidljivih rezultata – da EU shvati što ova inicijativa točno znači za članice njezine jezgre.
Iako je kineski plan tek nekoliko godina star, prvi njegovi učinci postaju postupno vidljivi, pa cijeli projekt napokon dobiva globalnu političku pozornost koju zaslužuje. Kao što je za Euractiv zanimljivo primijetio Francois Lafond, predsjednik organizacije Blue Networks and Opportunities: “kineski proces odlučivanja vrlo je brz, no s Europskom unijom stvar je ponešto drugačija”.
Tom rečenicom sažeta je poanta zašto kineski projekt Uniji nije predstavljao problem kad je Kina odlučila investirati milijune u Junckerov plan, no sada kad zapadne kompanije napokon počinju postavljati pitanje rasta konkurentnosti istočnoeuropskih i balkanskih luka i trgovačkih ruta, EU se odjednom poziva na ekološka pravila i socijalne posljedice. Istovremeno, Unija, u svojim najboljim manirima i dalje svjesno ignorira kontradikcije u koje upada: dok optužuje Kinu za protekcionizam istovremeno kontinuirano vrši protekcionizam nad europskom robom antidampinškim carinama na kinesku; pozivajući se na socijalne posljedice kineskog plana zapravo ignorira njihove učinke na Balkan i činjenicu da ovo istočnom dijelu Europe ne može baš puno štetiti, dok i Hamburg i Rotterdam – u socijalnom i ekološkom kontekstu – mogu podnijeti malo više europske socijalne pravednosti, za razliku od profita kompanija koje upravljaju i djeluju u tim lukama…