Povlađivanje poduzetničkim krugovima dominantan je kurs većine balkanskih država. Vlade već dulje vrijeme pokušavaju kojekakvim mjerama “aktivnog zapošljavanja” potaknuti svježe odškolovane mlade ljude na potplaćeni rad, a sad i s tendencijom da se izvori radne snage prošire na još mlađe dobne skupine. Otprilike istovremeno, u Srbiji i Hrvatskoj, osvanuli su planovi da se mlade ljude uvede u radne odnose već tijekom srednjoškolskog obrazovanja, uključivanjem u program tzv. dualnog obrazovanja.
Dualni sistem obrazovanja kombinira šegrtovanje u poduzeću i obrazovanje u strukovnoj srednjoj školi, u svrhu povezivanja i usklađivanja tržišta rada i obrazovnog sektora. Budući da se neusklađenost tih sektora često uzima kao uzrok nezaposlenosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji, aktivno se radi na tome da se javnost uvjeri kako je dualno obrazovanje adekvatno rješenje problema zapošljavanja mladih. Dodatna je potkrjepa argument da se ono uspješno provodi u razvijenim europskim zemljama poput Njemačke, Austrije i Švicarske. Upravo je uz potporu veleposlanstava navedenih zemalja u Zagrebu prošli mjesec organiziran Forum o dualnom obrazovanju u Hrvatskoj, a tom je prigodom ministrica gospodarstva, poduzetništva i obrta Martina Dalić potvrdila da je “vlada u svom programu za mandat 2016. – 2020. kao jedan od bitnih prioriteta definirala izgradnju obrazovnog sustava usklađenog s tržištem rada”.
Dok u Hrvatskoj ovi prijedlozi dolaze od strane udruga poslodavaca, Hrvatske gospodarske komore i Ministarstva gospodarstva, a Ministarstvo obrazovanja s nekom (minimalnom) dozom opreza “usporava projekt”, u Srbiji je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja već pripremilo Nacrt zakona o dualnom obrazovanju i baš danas završava javna rasprava na tu temu. Ukoliko se usvoji, u Srbiji će primjena zakona o dualnom obrazovanju početi u školskoj godini 2018./19. Organizacije okupljene oko Levog samita Srbije i poneki mediji u Srbiji stoga inzistiraju na sudjelovanju u raspravi i upozoravaju da će sistem dualnog obrazovanja ozakoniti eksploataciju dječjeg rada i proširiti “kontigent radne snage koja je u velikoj meri ionako nezaposlena”, a pogodovati isključivo poslodavcima koji će dobiti jeftinu radnu snagu i znatne porezne olakšice.
Još jedna iluzija meritokracije
Nakaradno “usklađivanje” obrazovanja s tržištem rada ide ruku pod ruku s komercijalizacijom obrazovanja. U oba obrazovna sustava – srpskom i hrvatskom, uz određene varijacije – teren je dulje vrijeme pripreman: poduzetništvo se provuklo u nastavne planove školskih predmeta pod maskom “korisnog, praktičnog i primjenjivog” znanja nauštrb beskorisnog, najčešće društveno-humanističkog koje je samo sebi svrhom. Ipak, svaki se predmet može nekako osmisliti u poduzetničkom duhu, pa će tako, primjerice, na satu likovne kulture umjetnički talenti izrađivati logotipove.
Općenito, strukovne srednje škole još su izloženije komercijalizaciji. Prije svega, eksploatacija dječjeg rada ondje nije potpuna novost jer se od učenika zahtijeva obavljanje prakse, koja se, kad nije izvediva u školi, obavlja kod privatnika, uz sitnu novčanu naknadu. Budući da je odrađena praksa uvjet za završetak razreda ili škole, postoji velik broj slučajeva u kojima je učenicima potvrda o odrađenoj praksi bila jedina nadnica. Također, njihovi su programi već reducirani pa su školski predmeti podijeljeni na opće i stručne – uz prevagu stručnih, što stvara ogroman jaz između strukovnog i gimnazijskog obrazovanja te učenicima strukovnih škola uvelike umanjuje šanse za eventualnim nastavkom obrazovanja. Iako zagovornici dualnog obrazovanja jamče da će obrtnici i strukovnjaci, uz položenu opštu/državnu maturu moći konkurirati za upis na fakultet, teško da će takva “konkurentnost” biti ostvariva kad se đaci pretvore u izrabljene radnike u večernjoj školi.