Samo dva tjedna nakon što je Hrvatsku potresao slučaj smrti trogodišnjeg dječaka kojeg je usmrtila vlastita majka, a što je medijima napokon dalo čistu priliku za moralno skandaliziranje, portal Index danas donosi priču o novom slučaju nasilja, izrazito mlade majke nad dvogodišnjom kćeri. Da dijete sustavno ne prima adekvatnu majčinsku skrb jasno je po dramatičnim snimkama koje je objavio portal. Opis spornog događaja – premorenog dvogodišnjeg djeteta još uvijek budnog i na ulici u 23 sata navečer – otvara mnogo pitanja o odgovornosti društva za odgoj djece.
Bez sumnje, bez smrti trogodišnjeg dječaka u Puli, ni briga javnosti za dvogodišnju djevojčicu u siromašnoj zagrebačkoj četvrti Novi Jelkovec ne bi dobila dužnu pozornost. No, kad je javnost već senzibilizirana, potrebno je promotriti ove događaje iz više perspektiva, pri čemu moralizacija nije tema na tapetu. Iako, među svim pogrešnim moralizatorskim pristupima koje društvo kroz svoj navodno glasnogovornički mejnstrim zauzima, ovaj put to bi čak mogla biti korisna metoda da se pitanja uloge socijalne skrbi vrate na dnevni red, a onda posredno i pitanja socijalne funkcije države.
Stvar se počinje odmatati s djetetom u fokusu i implicitnim, samopodrazumijevajućim prioritetima da djeca odrastu u najboljim mogućim uvjetima u zdrave, funkcionalne, produktivne članove društva. Stoga je odnos najuže okoline, nuklearne obitelji, prema najosjetljivijim članovima društva isto tako relevantno društveno pitanje, a ne tek malograđanska “mene se to ne tiče” kategorija. Kao drugo, ovakvi su slučajevi u pravilu, klasno pitanje. Rjeđe se, naime, slični događaji bilježe u višim i srednjim klasama. Radnička klasa izloženija je većem egzistencijalnom i psihološkom pritisku te vječnom zaostajanju za društveno propisanim normativima. One materijalne i socijalne okolnosti koje su stvorile rastreseni život ovih majki, te ih učinile neadekvatnim skrbnicama, prenose se, jasno je, i na djecu – od svojih najranijih dana izloženu okrutnim društvenim i materijalnim nedostatcima. Ako pristanemo na pedagoška i psihološka istraživanja prema kojima su djeca u svojoj najranijoj dobi emotivno najizloženija i prema kojima ih je upravo u najranijoj dobi moguće trajno emotivno osakatiti, jasno je zašto ova pitanja nadilaze problem susjedskog “zabadanja nosa gdje mu nije mjesto” i dopušteno ih je kategorizirati kao relevantna društvena pitanja.
Društvena odgovornost
Ne čudi da je Centar za socijalnu skrb Pula preplavljen javnim osudama, svjedočenjima drugih roditelja o nemaru, navodno brojnim propustima. Pa je u njegovu zaštitu na kraju morala progovoriti i sama ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić, koja je od tri važna argumenta koja određuju kvalitetu sustava navela dva, propustivši potpuno upozoriti na sistemske nedostatke organizacije sustava koji uopće omogućavaju propuste. Murganić se u svojoj izjavi osvrnula naravno, kao i svaki loš ministar, na medijske natpise, pritom valjda u strahu od sedme sile, ne propitujući okvir postavljenih joj izazova. Kazala je kako su u Centru za socijalnu skrb u Puli utvrđene nepravilnosti te kako će se tražiti odgovornost nadležnih. Dok se istovremeno od javnosti pokušala obraniti upozorivši na propuste iste te javnosti, kazavši kako Centar nije zaprimio “niti jednu prijavu šire obitelji, građana ili institucija, kojom bi se ukazivalo na neprimjereno ponašanje majke u odnosu na dijete.”
Argument kojeg je propustila istaknuti, a koji mijenja zapravo cjelokupni pristup priči, onaj je kojeg je kasnije istaknuo Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske. Sindikat je istupom jednako kristalno demonstrirao svoju društvenu funkciju, ali što je još važnije, pokazao je kako organizacija radnih pitanja utječe na performativnost neke javne službe. I kako zanemarivanje javnog sektora, inače, jasno je sada, pogrešno promatranog kao uhljebničkog, šteti društvu u cjelini. Upozorivši na to da odgovornost ne leži samo na sustavu socijalne skrbi već i na liječnicima opće prakse, pedijatrima i psiholozima, sindikat je, pokušavši se obraniti od napada, jasno postavio pitanje adekvatne skrbi nad djecom u fokus društveno relevantnih pitanja.
Zrcalo državne brige
Ako je ovo društveno pitanje, a ne tek ono neke pojedine nuklearne obitelji, onda je jasno i da je organizacija socijalne skrbi zrcalo državne odgovornosti za skrb o djeci. I upravo ovdje leži krimen ministričinog ispuštanja trećeg krucijalnog argumenta u eksplicitno artikuliranom društvenom zahtjevu: da djecu odgajamo u boljim i stabilnijim uvjetima kako bi postali funkcionalni članovi društva. A da bi to bilo moguće, sustav socijalne skrbi morao bi imati dovoljan broj zaposlenih, što sada, ističe sindikat nikako nema. S druge strane, socijalni nam radnici čube nezaposleni na tržištu rada, ošamareni zabranom zapošljavanja u javnim službama koju uzbuđeno promoviraju svi zagovornici niže društvene angažiranosti države.
Zbog toga je i moglo doći do propusta u radu pulskog Centra čiji radnici rade “preko norme i prihvatljivih standarda, u neodgovarajućim uvjetima, opterećeni pretjeranim normativnim okvirom i presloženim i nepotrebnim administriranjem.” Socijalni radnici također “imaju najniže plaće od svih radnika iste spreme u javnim službama. Za razliku od zaposlenih u obrazovanju, nikada u praksi ne napreduju u mentore i savjetnike, a dok rade krajnje osjetljiv i odgovoran posao uvijek su na udaru javnosti.” Drugim riječima, moramo si postaviti pitanje, kakve su sve (još nevidljive) posljedice mjere štednje ostavile na ovo društvo, i koliko dugo ćemo ih morati sanirati?