Ako je suditi po medijskoj pokrivenosti, pored rekonstrukcije vlade, najvažnija tema u Hrvatskoj ovaj mjesec su bili incidenti na otoku Braču. Prvo je na rivi u Bolu Zdravko Mamić udaren šakom u glavu i bačen u more, da bi nekoliko dana kasnije na trajektnom pristaništu u Supetru bila izvrijeđana Janica Kostelić, bivša vrhunska skijašica, a trenutno državna tajnica za sport. Policija je postupila ekspresno: svi “napadači” su odmah uhićeni, a sedmorici pripadnika Torcide koji su državnu tajnicu počastili skandiranjem određen je petodnevni pritvor.
I dok je u slučaju Mamića medijska histerija bila nešto ublaženija, naprosto zbog činjenice da se radi o vjerojatno najomraženijoj osobi u državi, “napad” na državnu tajnicu izazvao je salve osuda i širenje moralne panike. Pošto su se oba incidenta dogodila na Braču, prva reakcija zgranutih odnosila se na turističku sezonu. Navodno su takvi incidenti neprilični za turističku destinaciju i mogli bi ugroziti njenu atraktivnost. Na kraju, ekonomske su analize su ipak ostale na špekulacijama. Naime, bacanje Mamića u more ima otprilike isti utjecaj na uspješnost turističke sezone kao dječje pišanje u plićaku.
Hrvatske svetinje
Ali očito skandiranje uvredljivih pjesmica Snježnoj kraljici ozbiljno ugrožava društvenu sigurnost. Osvrnimo se na dvije “ozbiljnije” zamjerke skupini torcidaša koji su se slučajno zatekli na istom trajektu. Malograđansko skandaliziranje nad vulgarizmima ili feminizam Željke Markić spadaju pod teško probavljiv folklor. Prva zamjerka bi glasila otprilike: nisu svi isti, jedna stvar je napadati Mamića, a drugo je okomiti se na Janicu Kostelić. Radi se o argumentu onih koji podržavaju navijačku borbu protiv Hrvatskog nogometnog saveza, ali naglašavaju da je Kostelić čak i potaknula primjenu Zakona o sportu u tom savezu.
Osim što je dovoljno bizarno da državna tajnica ili bilo tko drugi doprinosi provedbi bilo kojeg zakona, ovom argumentu promiče i ključan operativni manevar u samom postavljanju Kostelić na tu funkciju: ona je naprosto kozmetički faktor. Postavljen upravo u svrhu da se pokuša prigušiti javni bijes protiv nogometne mafije i pasivne države. Nema bolje kandidatkinje od hrvatske sportske ikone.
I tu dolazimo do druge zamjerke, manje argumentacijski, ali više ozbiljne po ideološkom učinku. Na njoj se upravo ogledava učinak političkog poteza imenovanja Kostelić na to mjesto. Ta bi se zamjerka mogla svesti na vapaj: pa kako možete napadati našu slavnu sportašicu koja nam je tolike medalje donijela? Ili u ponešto ideološki profiliranijoj verziji: kako možete napadati hrvatske svetinje? Odgovor s druge strane je bio jasan: fotografija srdačnog čavrljanja hrvatske svetinje s Tomislavom Horvatinčićem u loži na Europskom prvenstvu u Francuskoj.
Prevođenje klasnog sukoba
U raspravi koja se odvijala u medijima i na društvenim mrežama povodom tog “argumenta”, ali i ranije sličnim povodima, da se nazrijeti specifičan ideološki lom. Navijači, s pravom, optužuju cijeli niz figura u nogometno-poduzetničko-političkom svijetu za ratno profiterstvo. Kao što i samu državu prokazuju kao nepravednu i korumpiranu. U tako uspostavljenom frontu, stranačko-poslovnoj eliti (mahom hadezeovskoj) koja je opljačkala zemlju suprotstavljaju ideale branitelja koje oni sada zastupaju: poštena i pravedna zemlja za koju su se borili.
Posrijedi je još jedna varijanta prevođenja klasnog sukoba kojem svjedočimo tridesetak godina. Upravo u mehanizmu tog prevođenja treba tražiti i jedan dio uzroka zastupljenosti radikalnog nacionalizma na tribinama. I dok se ta prozvana elita, kako priča glasi, kiti lažnim domoljubljem, navijači na taj raskorak između domoljublja i ekonomske računice često odgovaraju navodno autentičnim i subverzivnim domoljubljem: ustašlukom. Na djelu je neobičan fenomen, ali sasvim razumljiv izdanak ovdašnje ideološke konfuzije: borbi za društvenu pravdu navodno je najprikladnija vizualno-zvukovna kulisa radikalni nacionalizam.