Bugarska se nalazi na dobro utabanom putu liberalizacije komunalnih usluga, no čini se da će kućanstva s najnižim prihodima biti prisiljena podmiriti račun ideoloških političkih eksperimenata elita.
Kad je Bojko Borisov, ovoga maja, po treći put preuzeo mjesto premijera, posebno je istaknuo kako liberalizacija energetskog sektora nema alternativu te da se radi o prioritetu njegove nove vlade. Bugarske vlade različitih političkih predznaka u pravilu su bile veliki zagovaratelji europske politike energetske unije i liberalizacijskih politika općenito. Isti stav dijeli i Bugarska komisija za regulaciju energenata i voda (KREV) koja je uspostavljena 1999. godine kao nezavisno i stručno regulatorno tijelo za cijene vode i drugih energenata.
KREV bi trebalo biti nepristrano tijelo, no često se nalazi pred optužbom zauzimanja korporacijske strane. Ranije ove godine KREV je pristao povećati cijene na zahtjev korporacija, što je naravno dovelo do prosvjeda protiv regulatornog tijela. Odluka KREV-a dovela je ovo tijelo u potencijalni sukob s državnim odvjetništvom koje je pokrenulo istragu protiv njega uz osnovanu sumnju na korupciju. KREV često je optuživan i za druge oblike neregularnog ponašanja, npr. kad nisu podigli cijene plina onda kad su rasle na međunarodnom tržištu jer je Borisovu (mandat druge vlade, period 2014.-2016.) tako odgovaralo iz političkih razloga. No, da bi potom izazvali cjenovni šok početkom 2017. godine, u periodu tehničke vlade, na taj način usmjeravajući socijalni bijes daleko od GERB-a. Štoviše, KREV je glasan zagovaratelj daljnje liberalizacije energetskih tržišta. Ili, kako je to formulirao Plamen Mladenovski, pročelnik odjela za Cijene i licence pri ovoj komisiji: “tržište je najbolji regulator”. Kada takve tvrdnje dolaze iz usta stručnjaka zaposlenih pri nacionalnom regulatornom tijelu, postavlja se pitanje svrhovitosti ove institucije.
Ovdje je nužno spomenuti da su i KREV i vlada priznali kako su cijene komunalnih usluga osjetljiva društvena tema zbog vrlo raširenog energetskog siromaštva. Ta tema postala je jednim od važnijih pitanja u političkim debatama nakon velikih socijalnih nereda 2013. godine, a protiv privatizacije nacionalnog energetskog opskrbljivača. Društveni pokret bio je okidač duboke političke krize, a njegove posljedice osjećaju se do danas. Naime, pred strahom od sličnih društvenih mobilizacija druga GERB-ova vlada uvjerila je KREV da na neko vrijeme ne dira cijene energenata. GERB je u istom periodu počeo s provedbom Nacionalnog programa energetske učinkovitosti (NPEE) vrijednog 500 milijuna eura, s ciljem borbe protiv energetskog siromaštva. NPEE omogućio je stambenim objektima poput nebodera (sa 36 stanova i više) da se prijave za javno subvencioniranje za energetsku obnovu. To je podrazumijevalo instalaciju fasadnih energetskih panela, popravke krovova i druge mjere za energetsku učinkovitost.
Nacionalni program neučinkovitosti
NPEE-om međutim nije riješen najveći problem. Naime, energetsko siromaštvo najveće je u malim zgradama i drugim stambenim objektima manjima od ovdje zadanih propisa. Posebno se to odnosi na kuće u ruralnim dijelovima zemlje ili osiromašenim gradskim četvrtima, a pogotovo onima gdje žive Romi, koji i inače žive u najlošijim stambenim uvjetima. U dijelovima neobuhvaćenima NPEE-om, situacija je poprilično brutalna pa smo tako zabilježili nekoliko slučajeva u kojima su cijele obitelji umrle od posljedica smrzavanja. Osim u ovom socijalnom kontekstu, NPEE podložan je kritici s obzirom na provedbu pri kojoj se za izvedbu radova u pravilu biraju firme bliske GERB-u. Usprkos svemu, NPEE predstavlja pokušaj adresiranja široko rasprostranjenog nezadovoljstva cijenama komunalnih usluga.
Osim ovim programom, KREV suočavao se s energetskim siromaštvom tek retorički. Npr., kad je Ivan Ivanov postao ravnateljem ovog tijela 2015. godine govorio je o šokantnoj brojci od 61 posto energetski siromašnih kućanstava bez ikakvih dodatnih pojašnjenja otkud mu takvi podaci. Iako je odstupio od podataka objavljenih u dostupnim nam studijama, nije baš previše pretjerao – naime, prema poznatim empirijskim istraživanjima u najkonzervativnijim procjenama, energetskim siromaštvom pogođeno je od 40 do 50 posto kućanstava.
Usprkos tome što EU ima zacrtan plan za ostvarivanje integracije tržišta energijom i njegove liberalizacije, ne postoji jedinstvena definicija energetskog siromaštva, a kamoli mehanizmi njegovog rješavanja. Od zemalja članica očekuje se da kriterije formuliraju samostalno, što primjerice Bugarska još nije učinila.
Očekivani učinci liberalizacije
Najveće stranke i energetski stručnjaci energetsko siromaštvo ne promatraju s obzirom na niska primanja ili mjere štednje, već prema navodno visokim cijenama energenata. No, u apsolutnim omjerima, cijena struje u Bugarskoj među najnižima je u Europi, što je prvotno i natjeralo Europsku komisiju da prisili ovu zemlju na njezino povećanje. U srednjostrujaškim debatama često se navodi da su “visoke” cijene rezultat “manjka” privatizacija i internalizacije sektora. Također se tvrdi da će energetska unija EU sniziti cijene energenata. No, kako su cijene u tom kontekstu već niže od onih u drugim zemljama, za očekivati bi bilo da će one samo rasti. Štoviše, “liberalizacija” u ovom trenutku zapravo znači tek povećanje broja posrednika u ukupnom lancu od proizvodnje do potrošnje struje. Kao što brojne empirijske studije pokazuju, prostor za rast cijena energenata otvara se upravo u dijelu procesa koji omogućava rast administracije. Struja je standardizirano dobro i opskrbljivači nemaju puno prostora za korigiranje cijenama prema krajnjim potrošačima, stoga se međusobno natječu atraktivnim marketingom (ponudama koje obično uključuju dodatne pogodnosti i usluge, ili prizivom vrijednosti potrošača). Samo veliki industrijski potrošači imaju pregovaračku moć za ishođenje bolje cijene od opskrbljivača što ove pak prisiljava na podizanje cijena kućanstvima. Čak su i neki političari počeli postupno priznavati da će daljnja liberalizacija tržišta energijom podići cijene struje u Bugarskoj.
Među različitim mogućim rješenjima, neki su predlagali povećanje udjela obnovljivih izvora energije kao protulijek energetskom siromaštvu, no takva očekivanja sadržavaju određenu dozu naivnosti u pristupu ovom problemu. Procjene strukture bugarskog tržišta energijom često previđaju činjenicu da Bugarska već ima relativno visok udio obnovljivih izvora energije (OIE) u bruto konačnoj potrošnji. Tako je 2013. godine, u vrijeme početka socijalnih nemira, njihov udio iznosio 19 posto, što je već bilo iznad 16 posto, tj. nacionalnog cilja s rokom ostvarenja do 2020. godine. Bio je to rezultat izgradnje brojnih vjetro-farmi 2011. godine koje su nikle nakon uvođenja 20-godišnjih subvencija za OIE. Bugarski je postotak također u istom periodu bio veći od europskog prosjeka, pri čemu je Njemačka recimo u istom periodu imala 12,4 posto OIE u ukupnoj bruto potrošnji (i ciljem povećanja na 18 posto). Iskazani postotci međutim nisu rezultat planiranog zelenog zaokreta, već je rast sektora rezultat bliskih veza ovog dijela poduzetničkog sektora s vladom i njihovih sposobnosti da osiguraju dugoročnu subvenciju s ciljem držanja cijena niskima. Da se ne radi o zelenom zaokretu vidi se i iz ideje izgradnje solarnih elektrana u parkovima prirode, što je očekivano, razbjesnilo ekologe i izazvalo otpor prema obnovljivim izvorima energije jer su oni, prema potrošačima, povećali cijenu struje1. Navodno je strah od socijalnih nemira u konačnici nagnao vladu 2015. godine da odustane od subvencija za nove instalacije postrojenja OIE.
Paket energetske pomoći
Bugarska se nalazi pri vrhu europskih statistika po broju ljudi koji se nalaze u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Nadalje, sustavi socijalne države postali su krajnje neučinkoviti. Postaje to očito uvidom u podatke o ispodprosječnom smanjenju broju siromašnih nakon socijalnih transfera (socijalne pomoći). Prema podacima o učinkovitosti socijalnih transfera prosječan pad broja siromašnih za EU-28 za 2015. godinu bio je 35 posto, dok bugarski postotak iznosi tek 22 posto. Energetsko siromaštvo radi toga možda je jedna od najpodcjenjenijih socijalnih mjera u Bugarskoj. Postoji doduše politika “energetske pomoći” koja se sastoji ili od monetarnih naknada ili pomoć u naturi za najranjivije društvene skupine. No, ovaj je oblik pomoći ograničen samo na one skupine koje žive duboko ispod granice siromaštva: najstarije koji žive sami, invalide visokog stupnja, one bez prihoda i one bez ikakve imovine. Usprkos tome što broj energetskih siromaha kontinuirano raste, broj korisnika energetske pomoći u posljednjih je 10 godina pao za više od 20 posto.
Neadekvatnost energetske pomoći u rješavanju energetskog siromaštva natjerala je vladu prošle godine da osmisli novi set mjera pri čemu je imala pomoć i podršku Svjetske banke i Europske komisije. Zanimljivo je istaknuti da su novopredložene mjere reklamirane kao one koje će ublažiti posljedice negativnih socijalnih efekata koje je proizvela liberalizacija energetskog tržišta. Kao što pokazuje detaljna studija provedena u suradnji bugarskog Instituta za otvoreno društvo i konfederacije sindikata Podkrepa ni novopredložene mjere “socijalnog paketa” nisu ni približno zadovoljavajuće. Autori studije smatraju da će predloženi paket pokriti tek maleni dio stvarnih energetskih potreba stanovništva s najnižim prihodima i da će bilo kakav potencijalni budući rast cijena uzrokovan liberalizacijom tržišta samo pogoršavati ovu situaciju. Socijalni paket temelji se na pogrešnim kalkulacijama. Radna grupa zadužena za ovaj posao kao prosječnu mjesečnu potrošnju struje uzela je iznos od 100 do 150 kwH dok statistike pokazuju da ona iznosi 300 do 400 kwH. Također, paket pokriva pomoć samo za troškove proizvodnje energije, što je iznos znatno niži u usporedbi s ukupnim računima za struju koji uključuju i distribucijske naknade i druga davanja. Autori studije također upozoravaju da je radna grupa pretpostavila kućanstva opskrbljena kućanskim aparatima energetskog razreda A+ ili A++ što je nažalost daleko od stanja na terenu, pogotovo u najsiromašnijim zajednicama.
Pertinentno pitanje ovdje glasi: ako liberalizacija tržišta strujom povećava energetsko siromaštvo, zašto je uopće provodimo? Koja je poanta eksperimentiranja s ovim dubioznim politikama koje vode ka dodatnom osiromašivanju? Tim više ako vladi propadaju čak i palijativne mjere čiji je cilj sprječavanje da se situacija pretvori iz loše u još goru. Ne bi li u konačnici jednostavno bilo bolje umjesto pitanja energetskog siromaštva rješavati širenjem energetske demokracije koja je u interesu većine?
S engleskog prevela Andrea Milat
- Isplativost solarno termalnih elektrana posljednjih godina rapidno gubi pred jeftinijim fotovoltažnim ćelijama koje su decentralizirane i lakše ugradive. Proces proizvodnje struje u takvim koncentriranim elektranama skuplji je pa je i konačna struja skuplja, u odnosu na onu koja se može dobiti od fotovoltažnih ćelija [↩]