Novoosnovana slovenska stranka Ljevica bi na izborima iduće godine mogla predstavljati ključan faktor u sastavljanju nove vlade. Premda je do izbora preostalo još dosta vremena, za sada se čini da Ljevica ne uspijeva pronaći odgovor na klasični paradoks s kojim se suočavaju socijalističke stranke u institucijama građanske države: što su parlamentarno uspješnije, to su više prisiljene na političke i ideološke koncesije.
U subotu, 24. juna, slovenska je država slavila 26. obljetnicu proglašenja samostalnosti. U predvečer Dana državnosti održao se i osnivački kongres Ljevice, na kojemu su se dvije članice koalicije Ujedinjena ljevica (ZL): Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS) i Stranka za ekosocijalizam i održivi razvoj Slovenije (TRS), udružile u jedinstvenu stranku – Ljevicu. O povijesti i pretpovijesti ovoga udruživanja moguće je – a i potrebno – štošta napisati, jer je sada, kada je ovaj proces zaključen, došao pravi trenutak za takve političke analize i kritičke refleksije.
Ipak, ovaj će se zapis svjesno pokušati ograničiti prije svega na kratkoročne i srednjoročne perspektive koje je moguće predvidjeti u budućem političkom djelovanju Ljevice. Svrha je takvog pokusa da se, koliko je to uopće moguće, izbjegnu predrasude o tome što se dosad događalo u pokušaju obnove odnosno ponovnog postavljanja pitanja socijalističkog projekta u Sloveniji. Naime, primarna svrha ovoga zapisa prije svega je pitanje perspektiva. Prije nego im se posvetimo, valja znati da o nijednoj perspektivi nije moguće govoriti bez povijesnog zaleđa na kojemu se one ocrtavaju.
Pretpovijest i želje birača
Pretvaranje koalicije Ujedinjene ljevice u jedinstvenu stranku zapravo (u takvom ili drugačijem obliku) traje još od kraja 2013. godine, kada su počeli prvi razgovori između sada ujedinjenih TRS-a i IDS-a, te Demokratske stranke rada (DSD, kasnije preimenovane u Združena levica-DSD). Trima strankama se pridružila još i četvrta skupina koja je predstavljala platformu za civilno-društvene pokrete i pojedince/ke. Koalicija je 2014. godine zajednički nastupila na europskim, prijevremenim državnim, te naposljetku i na lokalnim izborima. Polovica koalicije u obliku novonastale Ljevice sada pogled prije svega usmjerava na skorašnje državne izbore koji će se održati nekada na proljeće iduće godine.
Upravo je to ona perspektiva koja će nas na ovom mjestu najviše zanimati. Nekadašnjoj ZL ankete javnog mnijenja još od ulaska u parlament konstantno i konzistentno predviđaju poboljšanje izbornog rezultata. Umjesto sadašnjih šest poslanika, ne dogodi li se nešto fatalno, Ljevica bi nakon sljedećih izbora mogla računati na deset, dvanaest ili čak više zastupnika. Pritom valja podsjetiti da su ankete nakon ulaska ZL u parlament pokazivale da je većina njezinih glasača željela da stranka uđe u vladu i da se poveže s trenutno vladajućom Strankom modernog centra (SMC) premijera Mire Cerara.
Iz više nego uljudnih pregovora nije proizašlo ništa te je ZL počela sa svojom opozicijskom putanjom. Glavno pitanje koje se postavlja jest hoće li se opozicijsku stranu moći zadržati i nakon izbora 2018. godine. Kao i svaka stranka u parlamentarnoj areni i Ljevica priželjkuje što bolji izborni uspjeh, a što će on biti veći, veći će biti i pritisci da stranka postane dio vladajuće koalicije. No kakve? Njen obris nam mogu nagovijestiti zadnje ankete javnog mnijenja.
Skica odnosa parlamentarnih snaga
Prema njima, relativnu pobjedu bi odnijela Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše s 23 od ukupno 90 zastupničkih mjesta. Na drugom mjestu bi bili Socijalni demokrati (SD) s 18 poslanika, na trećem SMC s 15, na četvrtom Ljevica s 12, dok bi stranci umirovljenika DeSUS-u pripalo 11 mjesta, a desničarskoj Novoj Sloveniji (NSi) 9. Ako na trenutak zanemarimo novonastalu stranku Aleša Primca, koja bi, čak i ako uđe u parlament, vjerojatnije preotela glasače SDS-a i NSi-a, pred nama je izvanredno zanimljiva slika. Unatoč tome što su se SDS i NSi zadnjih godina snažno udaljili, pretpostavimo da bi mogli udružiti snage i zajedno imati 32 poslanika. No i dalje su daleko od parlamentarne većine, tj. 46 mandata. Ako tome dodamo još glasove DeSUS-a, još uvijek ostajemo na 43 zastupnička mjesta. Bilo kakvo misaono naprezanje koje bi takvoj (ni približno samorazumljivoj) desnoj koaliciji donijelo parlamentarnu većinu već nadilazi špekulacije i ulazi u žanr fantastike.
Ako se osvrnemo na drugi, navodno “lijevi” politički pol, možemo uočiti da već sada tri vladajuće stranke (SMC, SD i DeSUS) također dosežu 43 mjesta. Pridruženje SDS-a toj koaliciji posve je nepojmljivo, a ono NSi-a jedva nešto malo vjerojatnije. Stoga ostaje Ljevica, koja bi sa svojih 12 mandata dovela do udobne većine u parlamentu. Usprkos tome što je ogroman uspjeh koji je na zadnjim izborima doživjela SMC (36 mandata), značajno splasnuo, čini se da na ovom polu trenutno ne postoji prostor za nastanak nekakve nove lijevo-liberalne stranke. Ako i dalje ustrajemo u vulgarnoj političko-marketinškoj retorici, možemo zaključiti da je taj prostor već zasićen.
Lijevo-liberalna scena u Sloveniji tako mora raditi s onim što već imamo, a pitanje glasi: je li s njima spremna surađivati i Ljevica? Uobičajena udružena histerija protiv SDS-a i Janeza Janše za Ljevicu dosad nije bila karakteristična. Naprotiv, ona je nastala iz protestnog pokreta čije je glavno geslo bilo “Svi su isti!”, u smislu svi su, tj. liberalni, konzervativni i socijaldemokratski politički tabor dio jednog te istog političko-kapitalističkog saveza, kojem se suprotstavljamo en bloc. Ako smo pošteni, Ljevica je u takvom suprotstavljanju tim trima taborima do sada bila vrlo konzistentna. A u perspektivi koju smo ocrtali, za tu će konzistentnost biti potrebno plaćati visoku cijenu.
Koalicijski uvjeti
Lijevo-liberalni mediji i inteligencija već sada navijaju da Ljevica “preuzme svoj dio odgovornosti” i ne izbjegava ulazak u vladu. Pošto predstavljaju praktično isti dio stanovništva kojemu je politički najbliža Ljevica, ona si teško može priuštiti da te pozive samo ignorira, tim više ako dođe do slučaja da će o njenom (ne)ulasku ovisiti formiranje vlade. Zato nije iznenađujuće da je jedna od glavnih poruka kongresa ujedinjenja bila kako je Ljevica spremna i na ulazak u vladu, ali ako budu ispoštovani određeni uvjeti, tzv. crvene linije. Takav naziv možda nije najsretniji jer ga je već upotrijebila Siriza koja je potom većinu tih crvenih linija, pod pritiskom međunarodnog kapitala te njegovih političkih ekspozitura, i prekoračila.
Pa ipak, ti uvjeti su i u slučaju Ljevice klasični i očekivani – neće sudjelovati u vladi koja će privatizirati, rasprodavati državno vlasništvo i općenito nastaviti s neoliberalnim politikama. S obzirom na to da su sve ranije nabrojane stranke, bilo da se radilo o lijevim ili desnim vladama, te politike već zdušno provodile, načelno gledano, suradnja s njima uopće ne bi bila moguća. Upravo to su predstavnici Ljevice istaknuli, iako naglasak nije bio na drugom: “sudjelovat ćemo pod tim i tim (nemogućim) uvjetima, ili uopće nećemo”, već na prvom dijelu – “Spremni smo na sudjelovanje u vladi”…
Čini se da je takva najava, godinu dana prije parlamentarnih izbora, prije svega najava tvrdog pregovaračkog stava, kojega je po potrebi moguće ublažiti, prilagoditi, kontekstualizirati itd. Tako bi “nemoguće” sudjelovanje u bilo kakvoj vladi ipak postalo moguće. No prisutni pritisci javnog mnijenja i medijskih predstavnika lijevo-liberalne scene nisu jedini faktor, već je pitanje i koliki bi (ako uopće ikakav) otpor ideji ulaska u vladajuću koaliciju postojao unutar same Ljevice?
Stari problemi
Iz perspektive nastanka te stranke takva je koalicija uistinu nešto nepojmljivo, premda je potrebno naglasiti kako se kadrovska struktura, npr. IDS-a, izrazito promijenila. Na dan kongresa ujedinjenja iz stranke je istupilo 94 članica i članova, a približno još toliko u razdoblju od njenog nastanka, od marta 2014. naovamo. U stranci koja je brojala nekoliko stotina članova, to je predstavljalo znatno osipanje, što je bilo djelomično nadomješteno novim članstvom koje je u stranku ušlo nakon što je ona već dosegla parlamentarni status.
U najboljem slučaju te su kadrovske promjene rezultirale pozitivnom nulom, ali u svakom slučaju stranci nije uspjelo doseći masovniji porast članstva, unatoč tome što su određena nastojanja u tom smjeru postojala. Odgovore na te izazove tek treba pronaći u političkim praksama, a ljevica ih mora i globalno gledano izmisliti, u okviru koji nameće “realno postojeća” građanska politička demokracija. U proteklom stoljeću, socijaldemokratski pokus dugog marša kroz institucije, kao i komunistička revolucija i dokinuće građanske države, na tim su institucijama polomili zube.
Nove odgovore na te stare dileme ne donosi ni slovenska Ljevica, a bez bilo kakve zajedljivosti možemo ustvrditi da ih ustvari niti ne traži. Na kraju se čini da je, slično kao i brojne druge ljevice u Europi, uhvaćena u svojevrsnu kvaku 22. Da bi uspjela u institucijama građanske države mora igrati po njenim pravilima, a što je uspješnija u toj igri, veće je ideološke i političke koncesije prisiljena davati. Marš kroz institucije se do sada uistinu uvijek iznova pokazivao kao dugotrajno pješačenje koje možemo opisati sloganom – iz pobjede u pobjedu, do konačnog poraza.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić