O kontinuitetu politike u hrvatskom Ministarstvu kulture pisali smo na Biltenu u više navrata. Navodna “civilizacijska” cezura nastala smjenom Zlatka Hasanbegovića i postavljanjem Nine Obuljen Koržinek na ministarsku poziciji zapravo funkcionira kao savršeni administrativno-ideološki lubrikant: zajapurena ideološka ofenziva prethodnika trenutnoj je ministrici očistila teren za glatki proces komercijalizacije medijskog sektora. To je posebno vidljivo u najavljenim izmjenama zakona o HRT-u.
Poznato je da aktualna hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek “nije impresionirana” niti formalnopravnim, niti ideološkim problemima ubojstva neprofitnih medija, koje je elegantno poduzeo bivši ministar, korifej zagrebačke desnice Zlatko Hasanbegović. Kad je Obuljen Koržinek (isprike na naglascima notornoga), elegantno instrumentalizirala taj politički potez Hasanbegovića prevodeći ga u logiku neoliberalne legislative Europske unije, bolje upućena javnost odmah je prozrela tu čistu i namjernu podvalu. Manje upućena javnost, kojoj se Obuljen Koržinek bez izuzetka elegantno obraća u svakoj prilici nije, ipak, imala ni medijske prilike niti logičkog materijala da posumnja u ministričin stručan i dalekosežan sud u povodu sudbine neprofitnih medija.
Zato je čin dvostrukog, Hasanbegović – Obuljen, ubojstva tog polja potpunim uskraćivanjem njegovog javnog financiranja, u mainstream medijima elaboriran veoma skromno, kako već priliči imidžu takozvanog trećeg medijskog sektora. Što, uostalom, točno znači i koga obuhvaća “treći sektor”? A koji su “mediji zajednice”, jesu li to naprosto “nevladini mediji” kao prirepci heterogene nevladine scene, vječno osuđeni na “političku heterogenost” kao jedinu ideološku varijablu; jesu li tu amateri ili frustrirani profesionalci?
Alibi za stvarnu dijagnozu
Takva strukturno nevažna motivika otvarala se u ime neprofitnih medija posljednjih godinu dana sporadično, na višim prototeorijskim i najnižim kafanskim adresama, ali je zaobišla meritum zainteresirane javnosti. I to je bilo više nego očekivano, jer najšire obuhvaćena, novinarska struka – što u prvom redu uključuje jedno strukovno društvo i krovni sindikat, nije prepoznala problem neprofitnih medija kao ključan problem statusa rada u vlastitoj struci i posljednju, doista fatalnu obranu njezina dostojanstva: nego kao nesretnu, tugaljivu posljedicu galopirajućeg “globalnog kapitalizma”.
Činjenicu da neprofitni mediji u Hrvatskoj danas jedini zastupaju interese struke kao javnoga medija – takvoga u potpunoj službi javnosti – više nitko ne dovodi u pitanje, ali ga nitko javno ni ne ističe. Depolitizirani fokus “globalnih trendova u novinarstvu i medijima” kojim suvereno operira većina domaćih medijskih profesionalca kad se spomene “slučaj neprofitnih medija”, uvijek dobro dođe kao alibi za stvarnu dijagnozu – opću eutanaziju kritičkog medijskog diskursa.
Slične formulaične magle, međutim, nema kada je riječ o jedinom općepriznatom, posljedično valjda jedinom mogućem domaćem javnom mediju: javnom servisu, nacionalnoj radioteleviziji, HRT-u. Činjenica da HRT odavno ne predstavlja, nego svakodnevno uništava posljednje tragove i karakteristike javnog medija u svakoj sekundi svoga proizvedenog programa, više nije diskutabilna. Štoviše, diskrepancija između pretpostavljenog “ideala” javne televizije i njezine življene kulture manipulativnog političkog servisa vladajuće desnice, u javnosti posljednje vrijeme neobično pridonosi upravo retorici “napora” za popravcima tog devastiranog okruženja.
Neumrli neprofitni mediji
Nije teško pogoditi tko podnosi stvarni teret javnih “popravaka” štete koju je vlastitim korisnicima nanio HRT-a, jer se neće dogoditi da redakcija informativnog programa u najgledanijem terminu HTV-a podnese, naivno kazano, duboku ispriku zbog indoktrinacije ustaštvom u prethodno emitiranom programu političke školice HTV-a u kratkom formatu TV- kalendara. Neće, jer su za naknadnu interpretaciju, po Hasanbegović – Obuljen principu proklamirane “ideologizacije sadržaja” ionako po izvitoperenom defaultu “zaduženi” upravo neprofitni javni mediji. Pa zna se tko u neoliberalnoj demokraciji ima korisnu ulogu korektiva javnomedijskog diskursa: potplaćeni, minorno utjecajni ali “neumrli” neprofitni mediji.
Daljnji cinizam upadljive razlike uloge javnoga medija i “javnoga” servisa HRT-a posve bi udaljio poantu ovoga povoda, koji ima posve drugačiji politički ulaz, od “staromodno” shvaćene javne televzije kao mjesta točne, pravodobne i tako dalje – informacije.
Ako se, naime, nije teško složiti da neumrli neprofitni mediji u Hrvatskoj na različite načine upozoravaju na mijene statusa javnosti, pojma javnoga medija i odgovornog javnog ponašanja u društvu; vrijeme je da takve standarde, ili projekcije sličnih standarda javnog medija naprosto prestanemo tražiti na HRT-u. Činjenice koje prosječnom gledatelju i najširoj javnosti promiču ispod radara, govore naime o domaćoj nacionalnoj televizijskoj kući kao servisu drugačijih ambicija i preferencija, koje više nisu sukladne prostom pojmu javnoga medija nego multimedijske platforme što predstavlja izuzetan interes domaćoj kreativnoj industriji, ali i ponuđačima “europskog sadržaja”. Nije povrat svrhe javnog medija, niti ukupni proizvedeni sadržaj programa HTV-a, nego akceleracija debljeg kapitala – u srcu prosperiteta HRT-a kao javne televizije pod legislativom EU-e.
Gusta magla oko mijena Zakona o HRT-u
Podsjetimo, u suvremenom okruženju EU-e uvođenje jedinstvenog digitalnog tržišta jedno je od najvažnijih političkih i ekonomskih prioriteta. Ono se, naravno, događa u politički korektnom miljeu kulturnih i političkih specifičnosti svake države članice, s načelom supsidijarnosti kao prvim pravilom. Da ne bi bilo zabune u sveobuhvatnoj ekonomskoj strategiji AV-sektora, Andrus Ansip, potpredsjednik Europske komisije zadužen za Jedinstveno digitalno tržište prošle godine prilikom predstavljanja ažurirane verzije “Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama”, što je skup zajedničkih pravila kojima se gotovo 30 godina reguliraju audiovizualni mediji u EU naglasio je, između ostalog : “Želim da internetske platforme te audiovizualni i kreativni sektor budu pokretači digitalnog gospodarstva i da ih ne sputavaju nepotrebna pravila.”
Uz alibi galopirajućih tehnoloških promjena u digitalnom okruženju koje iziskuju detaljnu administrativnu prilagodbu svih zemalja članica EU, tako se mistificira u osnovi jednostavna operacija: komercijalizacija audiovizualnog sadržaja ili medijskih usluga na terenu EU.
Namjerno smo, iako nepogrešno, pojednostavili stvari kao kontrapunkt proizvodnji guste magle oko “problema mijene Zakona o HRT-u”, na kojoj inzistiraju predstavnici probrane domaće medijske elite na čelu s ministricom kulture. Slučaj nam ne bi bio niti toliko upadljiv da ministrica Obuljen Koržinek, u nedavnim medijskim prilikama, namjerno miješa kruške, jabuke i šljive na medijskom polju.
Nakon što je verificirala prekid finaciranja neprofitnih medija čime im je ukinula status javnih potreba u društvu, Obuljen Koržinek je najavila “sustavno rješavanje pitanja financiranja medija, što može biti učinjeno jedino izmjenom medijskih zakona”. Da pri tom javnom poslu nema žurbe, svjedoči izjava o početku “opsežnog rada na medijskoj strategiji u sljedećih par mjeseci”, koju je dala na početku mandata gdje je s neverbaliziranim, iako uočljivim gnjušanjem odbila nastavak rada na postojećem Nacrtu prijedloga medijske politike, započetim u mandatu ministrice Andree Zlatar Violić, a dovršen za ministra Berislava Šipuša.
Nejasne paralele
Do sada zainteresirana javnost nije uočila niti “s” od najavljene Strategije, ali su učestale medijske reprize ministričinih najava “revizije medijskog zakonodavstva”, uz njezine općecivillizacijske teze o kvalitetama javnog servisa potaknute nedavnim javnim razgovorima novoizabranih članova Programskog vijeća HRT-a, Vijeća za elektroničke medije i aktualnog rukovodstva HRT-a. U čitavom buketu sličnih nejasnoća ističe se ipak njezina najava “manjih izmjena Zakona o HRT-u” u kontekstu svih ostalih promjena medijske legislative, što ju je izgovorila na nedavno održanoj konfereneciji kreativne i audiovizualne industrije “New Europe Market” u Dubrovniku. Na panelu koji “propituje je li riječ o proljeću produkcije u Hrvatskoj” kako prenosi televizija N1, Obuljen Koržinek je govorila o “setu medijskih zakona”. “Najavili smo redoslijed kako ćemo to raditi. Prvo je usvajanje konzistentne medijske politike paralelno s izglasavanjem nove audiovizualne direktive, a onda redefiniranje nacionalnog zakonodavstva”, rekla je ministrica.
Ako dobro slijedimo, Obuljen Koržinek namjerava “usvojiti konzistentnu medijsku politiku” bez suradnje s malim ali značajnim dijelom medija koji zastupaju javni interes, i za koje je vrlo točno zadužen njezin kabinet. Takva konzistentna politika treba se “dogoditi” paralelno s izglasavanjem Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, što je pak operacija predviđena za kraj godine.
Pitanje je, međutim, kakve veze ima sinkronicitet domaće administrativne prilagodbe Direktivi, sa specifičnostima nacionalne medijske politike, na koju uostalom jasno upućuje Ugovor o funkcioniranju EU (UFEU)? Ondje se kaže da pri usvajanju ove Direktive kao najvažnijeg zakonodavnog dokumenta u audiovizualnoj oblasti, “nisu predviđene nikakve izravne ovlasti u području audiovizualne i medijske politike”.
Lukrativno zadovoljstvo kreativne industrije i oglašivača
Upućeniji u problematiku sporovoznih revizija, dopuna i usklađivanja Direktiva EU-e znaju da ažurirana verzija Direktive o AV-uslugama, rezultat raznolikih lobiranja unutar Europske komisije, postoji od svibnja prošle godine i da je, do sada doista neznatno revidirana, praktički “spremna” za usvajanje krajem 2017. godine. Nije, znači, riječ o nikakvim iznenađenjima koja se mogu “odjednom stvoriti” u člancima ove Direktive, nego o tehničkom (tehnološkom, pravnom, kadrovskom) tipu usklađivanja koji mora poduzeti svaka članica EU-e, jer se “nadležnost medijskih politika izvodi iz raznih članaka UFEU-e”.
U tom je smislu posve nepošteno, a od mainstream medija posve nekorektno i neprofesionalno, što temu “izmjena medijskog zakonodavstva” ne baždare prema raspoloživosti činjeničnog materijala Direktive koju ministrica Obuljen Koržinek koristi poput stroja za maglu: ako ne i gore od toga. Što bi moglo biti gore? Živa istina, po kojoj se, naime, baš radi usvajanja Direktive koja uređuje audiovizualne medijske usluge na način njihove brže komercijalizacije, najprije treba donijeti promišljena i konzistentna medijska politika koja bi u kontekstualnom okviru neoliberalnih politika EU-a i njezine neprikosnovene tržišne orijentacije medija svih profila – mogla i morala zaštititi javni interes medijske politike, u najvećoj mjeri.
Obuljen Koržinek odbija razgovor o medijskoj politici kao da je riječ o intaktnoj figuri posvećenih profesionalaca, a ne o javnoj stvari najšireg inetersa i dosega, što se vidi se na primjeru HRT-a. U njezinom mandatu, želi nam se pokazati, HRT konačno stasa u prosperitetnu produkcijsku kuću gdje u lukrativnom zadovoljstvu stanuju kreativne industrije i oglašivači. A kako se to, uz implementaciju najavljene Direktive, točno događa?
Promašeno zazivanje javnog interesa
Novo uređenje audiovizualnih medijskih usluga, naime, donosi niz važnih promjena “u pogledu obavljanja djelatnosti pružatelja medijskih usluga”. Ono obuhvaća sve oblike pružanja AV-usluga koji podrazumijeva televizijsko emitiranje, ali i sve platforme audiovizualnih programa (zemaljska, kabelska, internetska, satelitska). Cilj je, kratko i egzaktno, liberalizacija “pružanja usluga” i neskrivena komercijalizacija putem veće dozvoljene minutaže televizijskog oglašavanja, audiovizualne komercijalne komunikacije takozvanog “plasmana proizvoda” – čime se praktički ozakonjuje prikriveno oglašavanje. Cilj je i povećanje udjela “europskih djela nezavisnih proizvođača” čime se praktički povećava udio autsorsinga: iako u korist domaće i EU kreativne industrije.
Digitalna tehnologija, sugerira se logikom uređenog neoliberalnog tržišta, omogućuje sve veći broj usluga, čime se multipliciraju pružatelji istih usluga. Komercijalizacija ima jasnu ekonomsku logiku, navodno sukladnu javnom interesu javnoga medija kao servisa koji, na čemu inzistira Obuljen Koržinek, posebno oštro pazi na računovodstvenu razliku između javnih i komercijalnih prihoda u istoj kući. Kad sve zbrojimo, ispada da smo “promašili ceo fudbal”, kad želimo povezati javne medije i suvremenu televizijsku produkciju. A tek nesretna usporedba neprofitnih medija i javnog nacionalnog servisa: čisti promašaj, što drugo.