Gigantski protestni skup koji je održan jučer u Istanbulu bio je kulminacija opozicijskog marša koji je trajao gotovo mjesec dana. Kako bi izrazili protivljenje osudi parlamentarca koji je dokazao umiješanost turskih vlasti u naoružavanje vehabijskih džihadističkih grupa u Siriji, ali i pokušali oživjeti političku kampanju protiv svemoćnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, aktivisti opozicijske Republikanske narodne stranke (CHP) propješačili su 450 kilometara od Ankare do Istanbula usred jednog od najvećih toplinskih valova u posljednjih nekoliko desetljeća. U svemu tome, vodio ih je šezdesetdevetogodišnji lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu.
S obzirom na vremenske uvjete, ali i političku atmosferu i slabost opozicije proteklih godina, na početku nije bilo sigurno čak niti to da će se ovaj “Marš pravde” uopće uspjeti organizirati do krajnjeg odredišta. No tijekom pješačenja, opozicija je uspjela prvo privući pažnju javnosti, a onda i mobilizirati pristaše i saveznike. Maršu su se prvo pridružili sindikati i također opozicijska Narodna demokratska stranka (HDP), a zatim se na završnom mitingu (čija se lokacija zbog velikog interesa morala promijeniti) pojavilo nekoliko stotina tisuća ljudi, koji su time pokazali da Erdoğan unatoč svim naporima nije uspio ušutkati svako protivljenje svojoj autokraciji.
A popis napora poduzetih da se uguši opozicija nije kratak, pa osim masovnog hapšenja novinara uključuje i zatvaranje više od sto opozicijskih parlamentaraca te otpuštanje nekoliko desetaka tisuća državnih službenika i obrazovnih radnika. Uporno nastojanje Erdoğana da istodobno ratuje sa svim svojim protivnicima moglo bi ga naposljetku skupo koštati. Jer velikoturski i liberalni CHP s jedne, te većinski kurdski i socijalistički HDP s druge strane nisu ni po čemu prirodni saveznici. Ali oni su sada samo dio društvenih aktera koje ujedinjuje potreba golog preživljavanja u sve autoritarnijoj Turskoj.