Treba priznati da je novu srpsku premijerku Anu Brnabić na samom početku ionako bizarnog mandata dočekao zahtjevan izazov: štrajk radnika u kragujevačkom Fiatu. I dok je prvih dana štrajka, kao i uprava, uglavnom šutke prelazila preko skromnih zahtjeva štrajkača ili održavala folklorni kontakt, njihova nepokolebljivost ju je prisilila na aktivniji angažman. No, nije se baš proslavila.
Naime, Brnabić je štrajkačima ponudila sljedeću opciju: prekinite štrajk i u roku od sat vremena počinju pregovori s upravom i državom (inače i vlasnicom manjinskog udjela u kompaniji). Ova ponuda, na razini odgojiteljičine poruke djeci u vrtiću, naravno, nije urodila plodom. Štrajk je zapravo nulta razina mogućih pregovora, a ne smetnja njihovom odvijanju. Zamislite, u ne baš sasvim karikiranoj varijanti, pregovore bez štrajka: Dobar dan, mi bismo da nam ispunite ove naše zahtjeve. – Dobar dan, ne može. Idite na radna mjesta. – Dobro. Gotovi pregovori.
Naravno, nije premijerka samo tako nagovarala radnike da prekinu štrajk, dodala je i primjetnu dozu ucjene: “Nama će sutra biti jako teško da dovedemo bilo kog novog investitora kada nema sigurnosti da će radnici kolektivni ugovor, koji se ispregovara i potpiše sa sindikatima, poštovati, već da će svaki ugovor moći da se prekine štrajkom zato što se traže bolji uslovi.” Problem s ovim zaključkom je taj što poslodavac, a ne radnici, ne poštuje kolektivni ugovor. Naime, u kolektivnom ugovoru stoji da je uprava dužna u roku pet dana od početka štrajka ući u pregovore.
Ili bi premijerka naprosto da se štrajkovi proglase ilegalnima i da nema nikakvih problema. Za to vrijeme su radnici prilično odlučni i jedinstveni. Na glasine da Fiat zapravo želi otići iz Srbije dali su rezolutan odgovor: “Mi ćemo im pomoći da se spakuju.” A valja naglasiti da su dobili i solidarnu podršku od radnika Fiata iz Italije.