Za većinu postjugoslavenskih država, ratovi 1990-ih su neka vrsta utemeljujućeg mita. Stoga ne čudi da pitanja povezana s njima, te osobito ona povezana sa sudionicima tih ratova, i dvadesetak godina kasnije igraju istaknutu ulogu u političkom životu. Pritom nije riječ samo o borbama za različite interpretacije prošlosti. Više stotina tisuća ljudi formalno ima status borca/branitelja, a u Hrvatskoj se udio onih koji imaju potvrdu da su sudjelovali u ratu penje na preko 10% stanovništva, što je predmet brojnih kritika i sumnji u prenapuhanost.
Interes za veteranski status ne proizlazi samo iz simboličke težine koju on sa sobom nosi, već i iz neke vrste socijalne potrebe. S jedne strane oni koji su izgubili dio života, a povremeno i mentalno ili fizičko zdravlje, ratujući na poziv države opravdano traže da se ta država pobrine barem za one probleme koje im je izravno uzrokovao rat. S druge strane ekonomska devastacija, odnosno tranzicijska pljačka koja se odvijala paralelno s ratom, mnoge je ostavila bez posla i elementarne socijalne sigurnosti. Stoga su se u svojoj socijalnoj borbi odlučili pozivati na status ratnika, umjesto radnika koji je u novoj konstelaciji sasvim izgubio na značaju.
Istodobno, različita udruženja boraca/branitelja/veterana su daleko od tek socijalnih servisa za svoje članove. Ona igraju negdje prigušenu, a negdje vrlo istaknutu ulogu u političkom životu zemlje, često u uskoj suradnji s vladajućim strankama. Sve to uzrokovalo je usporedbe s političkom težinom koju je u SFRJ igrao SUBNOR, samo u novom kontekstu težinom u obrani “tekovina nacionalizma”. Sva ova pitanja miješaju se na kompleksne načine, stoga smo drugi ljetni temat posvetili detaljnijoj analizi veteranskog pitanja u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, koje rijetko dobiva tretman koji zaslužuje.
– Domagoj Mihaljević: Hrvatski ratni veterani između socijalne margine i političke instrumentalizacije
– Mario Kikaš: Razjedinjeni po više osnova, veteranski civilni sektor u BiH
– Anja Ilić: Srpski veterani “nepostojećeg rata” devedesetih