Slovenska radnička klasa prolazi kroz novu rundu srozavanja radničkih prava. To se prvenstveno odnosi na mlade koji tek ulaze na tržište rada. Oni se u velikoj mjeri zakonski tretiraju kao samostalni poduzetnici, a ne radnici. No, nova atraktivna etiketa sa sobom ne nosi blagodati poduzetničkog života, već upravo suprotno: degradaciju radničkog. I sve to uz svesrdnu pomoć države koja se na sva usta hvali izlaskom iz krize.
“Kriza je gotova”, mantra je koju posljednjih mjeseci sve samouvjerenije ponavlja slovenska politika, a masovni mediji je nekritički prihvaćaju. Kraj krize (ili kriza) u ovom, kapitalističkom sustavu, ne može značiti ništa manje od kraja sustava samog. No, na sunčanoj strani Alpa, kako se Slovenija voli turistički promovirati, ipak se još ne sprema skori slom kapitalizma. Naravno, kriza o kojoj govore vladajući nije ista ona kriza koju svakodnevno osjećaju oni kojima se vlada.
Činjenica da su makroekonomski pokazatelji ponovno “u zelenom”, a stopa nezaposlenosti ponovno “prihvatljiva”, ne znači da će primjerenom brzinom rasti i plaće. Onima, pak, koji ostaju u kvoti prihvatljive nezaposlenosti to ne znači apsolutno ništa. Navedeno znači tek da je kriza “podalpskog” kapitalizma završila do te mjere, da se on može vratiti u svoj “bussiness as usual” te računati na prihvatljive profitne stope i stope povrata na kapital. Pa tako krize nema kad se isplaćuju dividende i menadžerski bonusi, ali se odmah pojavljuje kada se povuče pitanje ukidanja mjera štednje, usklađivanja rasta plaća sa rastom troškova života (koji i dalje ostaju veći od minimalne plaće).
Oslabljeni sindikalni kapaciteti
Ovdje će nas prvenstveno zanimati kakvo je postkrizno stanje na tržištu radne snage, u prvom redu iz perspektive onih koji na to tržište tek ulaze. Ukoliko krenemo od stanja u javnom sektoru, potrebno je prije svega napomenuti kako još uvijek nije u cijelosti stavljen van snage zloglasni ZUJF (Zakon o fiskalnoj konsolidaciji), u prijevodu, Zakon o mjerama štednje i rezovima u javnim financijama. Na snazi je od 2012. godine te kao takav strogo ograničava napredovanja, raznorazne dodatke, itd. Na prvim borbenim linijama su sindikati javnog sektora, koji i dalje ostaju najsnažnija organizirana snaga na koju mogu računati zaposleni.
U Sloveniji je 1991. godine stopa sindikaliziranosti iznosila 60%, 2000. godine udio pada na 40%, do 2003. godine raste na 44%, a danas se kreće oko 20%. Od 800 tisuća registriranih zaposlenih je u Sloveniji, znači, oko 160 do 180 tisuća sindikaliziranih radnika, i to razasutih u čak 2.000 različitih sindikata. Radnička moć se, dakle, drastično i ustrajno smanjuje, kako u kvantitativnom (u sindikatima je sve manje radnika), tako i u kvalitativnom (sindikati su sve više fragmentirani i slabi) smislu.
Činjenica je, također, i da su sindikati u krizu ušli nepripremljeni, budući da su u okviru tripartitnih pregovora između države, kapitala i rada, prvenstveno bili prisiljeni na olakšavanje i ublažavanje posljedica neprestanog smanjivanja prava radništva te socijalne države kao takve. Sindikate ugrožava i uspjeh neoliberalne ideologije, koja je radništvo javnog i privatnog sektora nahuškala jedno protiv drugog. Unutar samog javnog sektora i pojedinačnih grana u sve većoj mjeri počinju dominirati profesijske orijentacije pojedinačnih sindikata.
Oni se bore isključivo za profesionalne interese svojeg članstva, dok su potpuno ravnodušni prema sudbinama radnika drugih profesija, grana i sektora. U takvom je okruženju za takve sindikate pobjeda već i kad izgube manje od “konkurentnih” sindikata. Primjer takvog sindikata je sindikat liječnika, Fides, o kojem smo već pisali, a koji je isključivo cehovski sindikat. Uz tek malo zlobe, mogli bismo reći kako se u ovom slučaju niti ne radi više o sindikatu, već o lobiju koji se više ne bori za zaštitu osnovnih radničkih prava, nego ga više zanimaju poslovni interesi njegovih članova, odnosno liječnička profesija kao profitna djelatnost.
Normalizacija nesigurnog rada
Među značajnije pomake na polju javnog sektora svakako ubrajamo reguliranje uvjeta zaposlenih u najnižoj platnoj skupini J. U tu skupinu ulazi oko 10.000 zaposlenih čija je plaća manja od minimalne. Sindikati i vlada su postigli dogovor o povećanju plaća za dva platna razreda, u visini od jedne dodatne plaće godišnje. No, čak i uz to povećanje, i dalje ostaje više tisuća najslabije plaćenih javnih službenika, među njima više od 4.000 čistačica, koji će i dalje primati plaću manju od minimalne.
Bez obzira na sporost, određeni pomaci se na tom području ipak događaju. Znatno kompleksnije je zato područje samozaposlenih, službeno samostalnih poduzetnika i poduzetnica (s.p.), to jest onih oblika radnog odnosa na koje je prisiljena većina mladih kada ulazi na tržište radne snage. Na tom polju ne možemo očekivati značajnija poboljšanja, promjene se kreću više u smjeru normalizacije prekarnog rada.
Tako zahtjev da posloprimac otvori svoj s.p. već gotovo postaje normom. Logika iza toga je sasvim jednostavna, “s.p.-ijevi” su daleko najisplativiji. Ako kao primjer uzmemo isplatu 1.000 eura neto, odnosno svotu koja će u konačnici biti uplaćena na radnikov račun, možemo završiti sa sasvim različitim troškovima poslodavca, takozvanim bruto 2 iznosom. Naime, u slučaju redovnog radnog odnosa 1.000 eura neto za poslodavca znači dobrih 1.700 eura bruto. U slučaju autorskog ugovora, poslodavac će za isplaćenih 1.000 eura neto imati ukupan trošak oko 1.500 eura bruto. U slučaju s.p. radnika, 1.000 eura neto je 1.000 eura bruto.
Strogo gledano, tu se niti ne radi o radnom odnosu, već o poslovnom odnosu dvije stranke, pri kojemu jedna (s.p.) drugoj ispostavlja račun za obavljenu uslugu, a na njemu nema mjesta dodatnim stavkama poput troškova socijalnog ili zdravstvenog osiguranja. Naravno, s.p. radnik ih je svejednako obvezan platiti, samo što ih plaća sam, za razliku od redovno zaposlenog radnika ili radnika na autorskom ugovoru. Minimalni iznos socijalnih doprinosa iznosi oko 350 eura, što znači kako naš “s.p.-ijevac” na kraju pristane na oko 650 eura neto isplate. Pritom valja naglasiti da je pravi iznos još manji, budući da se ovdje radi tek o grubom izračunu, koji ne uzima u obzir porez na dohodak, niti sva ona prava koja donosi redovno zaposlenje (plaćeni dopust, regres, porodiljni dopust, plaćeno bolovanje, itd.), a koje status samozaposlenog ne poznaje.
Radnik kao one man band
Nadalje, to je tek financijska strana cijele priče. Samozaposleni radnik je za poslodavca nadasve povoljan i zbog činjenice da, pored ugovora koji potpiše sa svojom strankom/naručiteljem, ne uživa praktično nikakvu pravnu zaštitu iz područja radnog zakonodavstva. Kao što smo već rekli, formalno-pravno se uopće ne radi o odnosu između radnika i poslodavca, već o odnosu dvaju poslovnih subjekata. Većini novih “s.p.-ijevaca” bi, umjesto naziva samostalnog poduzetnika, više odgovarao naziv samostalnog radnika. Ogromna većina njih, naime, nije ništa više nego “one man band“, koji ne posjeduje ništa osim svoje radne snage za koju uvijek iznova mora tražiti kupca na tržištu rada.
Takvo samozapošljavanje je na različite načine poticala i država. Prije nekoliko godina je svatko tko bi otvorio s.p. ostvarivao pravo na bespovratnu subvenciju u visini od oko 5.000 eura, a i sam sustav oporezivanja s.p.-ova je poticaj za njihovo otvaranje. Posebno za one u uslužnim djelatnostima, čiji rad ne uključuje znatnije materijalne troškove, budući da se oni mogu okoristiti sustavom takozvanih normiranih troškova. Naime, umjesto da pri obračunu poreza na dohodak u računicu uvrste konkretne materijalne troškove, u mogućnosti su koristiti 20-postotno oporezivanje 20% svojih ukupnih prihoda.
Na primjer, s.p. koji godišnje zaradi 100.000 eura, što je zakonski propisan maksimum za s.p. (a dosegnu ga, naravno, samo rijetki), plaća 20% poreza na 20.000 eura, tj. 4.000 eura godišnjeg poreza na dohodak. To je gotovo deset puta manje nego što bi porez na dohodak iznosio za istu svotu u slučaju redovnog radnog odnosa. Samostalno poduzetništivo, dakle, nije isključivo oblik rada na koji su prisiljene sitne ribe, već je iznimno zanimljivo i onima koji uživaju znantno veće prihode, a žele smanjiti svoje porezne obveze.
Radi se o, praktički gledano, državno sponzoriranom i poticanom izbjegavanju plaćanja poreza. Uz slabo ili čak nepostojeće političko i sindikalno predstavništvo te organiziranost prekarno zaposlenih, prekarizacija tržišta radne snage se neometano nastavlja. Kao takva uspostavlja potpuno nove odnose klasnih snaga. U okviru klasične tripartitne sheme, prekarizacija znači sve veću moć države i kapitala te sve manju moć rada. Završetak krize za kapital i državu? Možda, ali svakako nastavak i nove krize za radničku klasu.
Sa slovenskog preveo Goran Matić