Dvije su pojave presudno obilježile političko ljeto u Hrvatskoj: požari i tzv. porez na nekretnine. Premda su obje u svom ishodištu bile vezane uz (ne)učinkovitost i (i)racionalnost državnog aparata i javne uprave, politički rezultat ljeta nastanak je dviju fantastičnih figura: srpskih piromana koji pale Dalmaciju i libertarijanskih elitista kao narodnih tribuna.
Krenimo s požarima. Priča je kulminirala gotovo odmah na početku sezone. Veliki požar koji je zaprijetio Splitu i opasno ušao u gradska predgrađa definitivno je ogolio nefunkcionalnost čitavog niza javnih institucija i servisa: od kronično neopskrbljenih vatrogasaca preko gotovo nepostojeće civilne zaštite do izostanka suvislog koordinacijskog mehanizma na svim razinama. Nakon što su građani obranili svoja naselja i kvartove, bijes su usmjerili prema vladajućima. U tome im je prilično pomogla i retorika premijera Andreja Plenkovića.
Klikbejt iskra
Makar su svi jasno detektirali ključne probleme, od ljudi na terenu do uvaženih kolumnista, i uvidjeli da država naprosto ne funkcionira, do političke kanalizacije spomenutog bijesa nije došlo. Razlozi tome su brojni i mnogi od njih na kratke staze gotovo nesavladivi, ali ovdje ćemo naglasak staviti na učinak izostanka suvisle kanalizacije opravdanog bijesa. Po već uhodanom modelu, svoj je moment dočekala radikalna desnica predvođena medijski isturenim licima.
Naime, požari su se u međuvremenu nastavili pojavljivati širom Dalmacije, kao uostalom i širom Mediterana. Dovoljna je bila jedna klikbejt iskra, vijest da su jedan požar u dalmatinskom zaleđu zapalili mladići srpske nacionalnosti, da krene ludilo s desna. Po boljem običaju, krivnju su svalili na tjednik Novosti, preciznije, na naslovnicu tjednika od prije koji tjedan koja se parafrazom “Lijepa naša lijepo gori” referirala na obljetnicu Oluje i spaljene srpske kuće u toj akciji. Ustaški teoretičari zavjere su tu naslovnicu “protumačili” kao Pupovčev mig krajiškim piromanima.
Teško je ne prepoznati mizeran obrazac kojim nacionalistički klauni upadaju u prvi politički plan: kad god se ispostavi, a ispostavi se često, da stoljećima sanjana hrvatska država nije u stanju vlastitom stanovništvu osigurati minimalan socijalni i sigurnosni standard, i da se na obzoru ne vide naznake bilo kakve promjene, desnica uzroke nevoljama traži u Srbima kao takvim, kadrovima UDBA-e ili u naprosto sad već davno završenom socijalističkom razdoblju. Posrijedi je toliko banalan primjer traženja žrtvenog jarca da ga je nelagodno i dodatno pojašnjavati.
Libertarijanci kao narodni tribuni
No, nije nacionalistička desnica jedina koja i dalje muku muči sa “socijalizmom”. Kao osnovnu prijetnju stabilnosti i blagostanju socijalizam vidi i tzv. ekonomska desnica. I pritom ga u nonšalantnoj jednadžbi izjednačava s porezima. Predvođeni udrugom Lipa čiji je jedini cilj zagovaranje smanjivanja, preciznije – ukidanja svih poreza, pokrenuli su peticiju protiv uvođenja poreza na nekretnine. O proturječjima i dometima tog poreza na Biltenu smo već pisali, pa nam ovdje valja samo istaknuti popratnu političku dinamiku. Nakon što su skupili skoro 150.000 (premda sumnjivih) potpisa i nakon što im se kao politički konkurent pojavio Živi zid sa svojim akcijama u istom smjeru, premijer Plenković je odgodio primjenu već izglasanog zakona.
Nakon posvemašnje histerije, glavna lica Lipe zaključila su kako su oni predvodili narod do pobjede protiv nametničke i parazitske države. Oni koji bi taj isti narod vrlo rado lišili svih usluga koja država osigurava. Situacija je postala toliko bizarna da su mnogi ekonomski analitičari, inače pristojni poslušnici tržišnih imperativa, u istupima u obranu uvođenja spomenutog poreza isticali njegov potencijal u smjeru socijalne pravednosti i adresiranja društvenih nejednakosti. No, Lipaši su nastavili udarati po svome, neprestano pritom šireći neistine o razini porezne opterećenosti u Hrvatskoj.
Da rezimiramo bez suvišnih analitičkih prenemaganja: narod kojeg ustaška piskarala brane od požara, a libertarijanci od države, sreću može potražiti na nekim drugim tržištima rada.